Gubovača vol.3/Prpina jama 1.-3.10.

PIŠE: Damir Janton

Roman je tijekom rujna zaprimio poziv djelatnika JU PP Velebit gdje je obaviješten o zagađenju Prpine jame kod Stupačinova, nedaleko Baških Oštarija. S obzirom da su naši članovi Kluba tu jamu istraživali sada već davne 2010. godine, zamoljeni smo od strane Parka da napravimo monitoring objekta i vidimo zapravo o čemu se radi.

I tako su krenuli dogovori da se zaletimo do Baških Oštarija i izvidimo situaciju u jami. Odmah nam kroz glavu idu ideje kako u potpunosti iskoristiti vikend kad već idemo na taj dio Velebita. Dino preuzima vodstvo terena i brige oko Prpine jame, a meni pada na pamet da posjetimo špilju Gubovaču. Gubovača je naime špilja koja nas muči već godinu dana. No vratit ćemo se njoj, samo tekstom ovaj put.

Konačno je pao dogovor, uz nekoliko izmjena i dopuna planova u zadnji čas krećemo u petak kasno popodne put Gospića. Akteri terena su dakle Dino, Ivča (iliti Ivan Perović) i moja malenkost. Stajemo u pub u Gospiću, piće do dva, malo žive svirke i ajmo mi prema Velebitu. Dolazimo do Baških Oštarija nešto prije ponoći, večera s nogu, piće do dva te migracija prema finalnoj točki toga dana – livada pod Ljubičkim brdom. Tamo postavljamo šator, zavlačimo se u vreće te nakon kratkog razgovora i gledanja serije (da, gledali smo Netflix u šatoru) Ivča je počeo hrkati. Uskoro mu se i Dino i ja pridružujemo u simfoniji.

Jutro pravo jesensko, vlaga na 100 %, gusta magla, a i temperatura je prilično niska. Doručak s nogu, sušimo šator te sjedamo u auto i spuštamo se prema Karlobagu. Već prolaskom kroz tunel ispod Kubusa hvatamo prve zrake sunca dok na obali šećemo u kratkim rukavima i uživamo u suncu. Sjedamo na kavu i lagano nam misli kreću prema selu Kijac – polazišnoj točki za put prema špilji Gubovači.

E da, Gubovača, što reći o toj špilji. Prva info o njoj bio je kratak tekst sa planinarskog bloga, gdje je donekle opisan pristup, a opis špilje glasi; veća dvorana na čijoj sredini dominira odlomljeni stijenski blok. U netočnost opisa uvjerili smo se još pri prvom posjetu 19.9.2020. kada smo Dino i ja crtali objekte u okolici Karlobaga. Pristup špilji je priča za sebe. Udaljenost od 1,3km smo iz trećeg pokušaja prošli za cca 1 sat hoda. Labirint suhozida, slabo ugaženih pastirskih puteva, škrapa (noževa) i nezaobilazne primorske vegetacije (čitaj hrpa trnja). Tada, dakle prošle rane jeseni ili kasnog ljeta (kak je kome draže), do špilje smo došli u kasnim popodnevnim satima na dosta visokoj temperaturi i sa vrlo malom količinom vode. Odlučujemo bit odgovorni, crtamo samo ulaznu dvoranu (ne onu sa opisa) te jurimo dolje jer ne želimo tamo bauljati po mraku (eh da) a i žeđ je bila sve jača.

Gubovači se vraćamo u rano proljeće ove godine, točnije 6.3.2021. u nešto brojnijem sastavu. Cigo, Dino, Ivča i ja ovaj puta prolazimo istu tu bitku sa pristupom do špilje, a taj puta je sve zapaprila i famozna marčana bura. O toj sam avanturi već pisao prije nešto više od pola godine, pa ko voli nek izvoli, evo mu link . Taj puta također nismo uspjeli do kraja istražiti i nacrtati špilju jer se pokazala puno kompliciranijom nego što smo očekivali. I taj smo puta poslušali razum i za dana prošli najgori dio terena pri silasku do auta.

Konačno je došao i taj 2.10.2021. kada Ivča, Dino i ja odlučno i treći put savladavamo uspon do Gubovače ovaj put s ciljem da konačno dovršimo nacrt i opet za dana siđemo do auta. Planovi se obično pokvare negdje odmah u startu, pa je tako bilo i sada. Nakon što smo se popeli do špilje uzeli smo si malu pauzu za predah, pauza je potrajala..

Nevoljko ulazim u špilju jer znam što me čeka, splet kanala koji idu jedan ispod drugog, niz malih dvorana, popriličan broj suženja, te oštre stijene i sigovna – san svakog crtača. Krećemo od gornjeg ulaza, da dva su, i crtamo…bez previše priče. Dolazimo do dvorane sa izraženom rasjednom plohom, tamo provodimo više vremena od planiranog, jer eto, pričalo nam se, a i odlučili smo se zavući ispod svake glonđe. Nastavljamo dalje, crtamo spoj sa drugim ulazom, te se spuštamo u sporedne kanale. Za kraj ostavljamo ‘dark room’, mjesto gdje smo u prethodnom istraživanju proveli sat do dva kontemplirajući u mraku.

Moje veselje da se crtanje konačno bliži kraju kvari moj dragi prijatelj Ivča koji se u odlučio provući iza sige gdje na prvu nebi ni pomislio gurnuti ruku…rezultat – novi splet kratkih i uskih kanala. Vani je već debelo mrak tako da crtam i psujem jer znam što me čeka i sa sređivanjem nacrta no ono još bitnije, znam kakva nas avantura čeka na silasku.

Špilja je nacrtana, presvlačimo se, palimo lampe i krećemo nizbrdo. Put ni po danu nije lako nać, GPS nas dobro navodi, ali skretanje samo par metara u krivu stranu dovede vas u 10min problema s nalaženjem lakšeg prolaza. Odlučujem mačetom skratiti muke (ne sebi ali prošlo mi je i to kroz glavu) pa nakon nekih pola sata vrludanja konačno nabadamo utabani put. Dolazimo do auta oko 21h, večer je jako ugodna, jedemo i pijemo u kratkim rukavima, slavimo život. Sjedamo u auto i tu se ja gasim ali Dino nas je doveo do istog mjesta kao i večer prije te brzo podižemo šator i jurimo u vreće…na brdu je fakat zima.

Jutro puno ljepše od prethodnog, sunce, prekrasan pogled na Ljubičko brdo. Dobivamo info da će uskoro proći kolona GSS-ovaca na putu prema Crnom vrelu pa sjedamo uz cestu i mašemo prijateljima. Odlazimo do hostela na doručak i kavu te ukucavamo rutu prema Prpinoj jami. Vozimo se niti 10min, stajemo nasred krasne livade podno Badnja i Kize te brzo pronalazimo ulaz u jamu. Puštam dečke da odrade monitoring, ostajem se sunčati na ulazu.

Ivča oprema jamu, duboka je 15-ak metara, Dino silazi za njim i fotka onečišćenje. Smeća ima za 4-5 transportnih, poneki kanister, konzerve, staklo…i velika količina sumnjive tekućine. U komunikaciji sa istraživačima pionirima iz 2010. tamo nije bilo nikakve ni lokve a kamoli ovakvog bazena. Dečki izlaze van, raspremaju jamu i idemo uživat u vidiku na novoizgrađenoj nadstrešnici niti 100m udaljenoj od ulaza u jamu. Stajemo još u Gospić na ručak kod Makija i dolazimo u Zagreb u večernjim satima.

Za kraj…u Gubovači smo natukli 180 metara..ko bi reko. Fin.