U potrazi za prenoćištem…i jamama

Piše: Damir Janton

Nakon uspješne predakcije u listopadu prošle godine i vrlo uspješne predakcije početkom ožujka ove godine, krenuli su inicijalni dogovori za još jedan teren nekad u travnju. Kada se poklopio niz faktora da bi se teren i ostvario krenuli smo u petak kasno popodne iz Zagreba put Gospića. Dino, Piero i ja činili smo veselu trojku prvoga dana dok nam se prema dogovoru Miha priključuje u subotu ujutro. Petkom u Gospiću se ne propušta prilika da stanemo u pub na pivo gdje bez dogovora srećemo prijatelje sa svih strana te druženje traje malo dulje od planiranog, al’ kad je bal nek’ je maskenbal. Nekad prije ponoći krećemo put Baških Oštarija pa prema Dabarskoj kosi i za tu večer konačnoj destinaciji, Tominoj dulibi.

S obzirom da ove godine nakon trogodišnjeg istraživanja u okolici planinarske kuće Sv. Josip mijenjamo područje istraživanja, tako je i potrebno naći novo mjesto za kamp. Prvu noć spavamo uz sporednu cestu, tek toliko da prespavamo i da nas Miha lako pronađe s obzirom na činjenicu da smo na području bez signala. Miha prema dogovoru dolazi zbilja rano, tako da se u 8.30 već pozdravljamo, doručkujemo i kujemo subotnji plan.

Nakon 10 godina hodanja Velebitom i rekognosciranja na sada već ‘starinski’ način, te 10 vrlo uspješnih ekspedicija, malo nas je počelo kopkati gdje i kako dalje, jer sa srednjeg Velebita nam se ne ide. Srećom LiDAR podaci postali su dostupni u pravi čas, Piero je zaronio u svijet novih softwarea i uvelike nam olakšao prve korake novim kvadrantom. Krenuli smo sa šetnjom u Tominoj dulibi gdje smo potvrdili 4 od 5 ‘lidarki’. Uz to su pronađena još dva nova speleološka objekta. U nešto manje od 2h šetnje, šest objekata, vrlo dobar start.

Nakon kraćeg vijećanja, krećemo prema Zelenkovim kosicama gdje nam prema karti izgleda pogodan teren za potražiti mjesto za kamp, a uz to, tamo su nam još tri ‘lidarke’ za provjeru. Di ćeš bolje? E ne ide to tako lako. Dolaskom na mjesto gdje smo unaprijed dogovorili da ostavljamo aute na prvu uočavamo male greške na topografskoj karti. Umjesto vrtače i zaravni prilično strma uzbrdica i vrlo okršen teren koji je na dijelove dosta teško prohodan. Super za jame al ne baš i za spavanje u šatoru. Krećemo s provjerama ‘lidarki’, prva je bingo, krećemo prema drugoj i još više upoznajemo ovaj jako okršeni djelić Velebita. Miha putem pronalazi novu jamu te se tu razdvajamo. Dino i ja uočavamo veliko proširenje na cesti pa idemo bacit oko dok preostali dvojac provjerava ‘lidarke’ koje su, nažalost, samo duboki usjeci između stijena.

Za to vrijeme, Dino i ja uočavamo kip Sv. Franje u stijeni i shvaćamo to kao znak da bi ovdje bilo pogodno mjesto za kamp. Pričekali smo Piera i Mihu te zajedno zakoračili na mjesto potencijalnog novog kampa, dobar dio uvjeta je zadovoljavajući: pristupna cesta je prohodna za svako vozilo, veliki parking na okretaljci, šuma gdje ima mjesta za sve što jedan kamp treba sadržavati, blizina terena za istraživanje i udaljenost od civiliziranog dijela svijeta. Ostatak dana provodimo u hladu, a kasnije i mraku pričajući o fizici, astronomiji, filmografiji kroz desetljeća, jomkipurskom ratu, zgodama iz špiljarske prošlosti i traženja vrste posla gdje se malo radi a puno zarađuje. Klasična subotnja večer na Velebitu.

Nakon prospavane noći, ustajemo u malo tmurnijem danu no što je bio prethodni, i bez puno ambicija spremamo prnje, doručkujemo i krećemo prema Karlobagu na dozu zurenja u more. Putem provjeravamo još jednu potencijalnu ‘lidarku’, no ispada da je to samo šum u šumi. Na povratku klopa u Prašini jer zaključujemo da će na Cvjetnicu nakon mise Maki bit krcat. Uz manje zastoje zbog radova na autoputu, stižemo u Zagreb u za nas čudno rane popodnevne sate.

Rezultati vikenda: 5/9 potvrđenih ‘lidarki’ + 3 nova objekta = 8 novih graba

Tri godine smo bili gosti Sv. Josipa, možda je vrijeme za Sv. Franju, kaj vi velite?