Piše: Karla Štiberc
Svjesno tužni i nostalgični za područjem oko kuće Sv. Josipa koje je bilo baza naših ekspedicija posljednje tri godine, zaputili smo se u potragu za novim područjem! SKOL ne odustaje od prostranstva srednjeg Velebita pa se pomičemo samo malo zapadnije, bliže moru. U subotu 02.11. ranom zorom vesela ekipa u 2 auta kreće put Baških Oštarija. Jedan auto čine nadobudni špiljari Dino, Baka, Tuna i ja (Karla), a drugi Cimi i Tin koji nešto vremena planiraju utrošiti i na penjanje.
Oko 11 sati ispijamo kavu u Baškim Oštarijama i zajedničkim snagama razrađujemo plan dana. Naš moto je „Budimo mobilni i držimo se zajedno!“ Doista smo tako i proveli dan. S obzirom da se tek upoznajemo s novim područjem vozimo se dobro održavanim šumskim makadamima od Dabarske kose, uz Rujičin kuk i Bačić kuk, prema Tominoj dulibi i Plančici. Što dalje putujemo, područje postaje sve perspektivnije! Uz nekoliko zaustavljanja te obilazaka izvora i planinskih vrhova pronalazimo nekoliko novih speleoloških objekata. Bilježimo koordinate i putujemo dalje. Dan završamo već oko 16 sati provjerom kaptaže na Bristovcu oko koje ne nalazimo speleološke objekte, ali pohvaljujemo kvalitetu gradnje. S obzirom da nas već lovi mrak, a bura se ne smiruje, zapućujemo se na okrijepu i odmor u zimsku sobu planinarskog doma Ravni dabar.
Soba se, s obzirom na vjetar i nisku temperaturu, nekima pokazala kao savršeno mjesto za spavanje. S druge strane, hrabri dečki biraju prozračni Fresh&Black šator. Priprema večere započinje već oko 16:30, a nakon večere, u sobi punoj dima, slušamo priče iz Tinove antologije susreta čovjeka i snježnog leoparda. Ako i vi imate zanimljivu priču vašeg susreta sa snježnim leopardom, svakako nam pošaljite iskustvo na mail!
Prije ponoći svi odlazimo na spavanje, a bura nastavlja puhati. Ujutro doručkujemo, pakiramo stvari i krojimo plan za nedjelju. Cimi i Tin traže pogodno penjalište, a ostali najbolji put do Karlinove vode – naizgled nepristupačne špilje označene na topografskoj karti. Nadamo se barem malo voziti i grijati u autu, ali zaključujemo da nam je najpametnije odmah krenuti pješke prema Karlinovoj vodi. S planinarskog puta ugledamo rupu u susjednom brdu i pomalo skeptični planiramo put za dolazak na drugu stranu. Krećemo i evo oduševljenja – nailazimo na odlično markiranu planinarsku stazu (a nema je na karti)! Staza naglašava boje jeseni, pruža lijepe vidike i vodi nas točno do Karlinove špilje. Špilja-podsloj je vrlo atraktivno planinarsko sklonište, ali nema nažalost karateristike speleološkog objekta.
Nastavljamo potragu za otvorom u stijeni koji smo ugledali s druge strane, ali ta potraga ubrzo i neuspješno završava. Vraćamo se put auta po planinarskoj stazi, a kod auta nas dočekuje domar planinarskog doma, gospodin Mile. Nakon čašice razgovora, sjedamo u auto i odlazimo prema Gospiću na ručak. Put do Zagreba malo se odužio zbog nedjeljne gužve na autocesti, pa preko dragog nam Tounja, navečer stižemo u Zagreb.
Prvi teren rekognosciranja novog područja srednjeg Velebita smatramo vrlo uspješnim! Postavljene su smjernice za nastavak istraživanja područja, a pronađeno je 7 novih speleoloških objekata.
Znači li to da se veselimo još jednoj speleološkoj ekspediciji?