Akcija rekognosciranja i akcija čišćenja

Piše: Vanja Banfić Jevtović

Raspravljalo se neko vrijeme kada i gdje bi mogli održati prvu akciju čišćenja za ovu godinu. Nakon malo razmišljanja lokacija je odabrana – srednji Velebit. Trebalo je samo naći vikend koji ima obečavajuću prognozu. To je bio zadnji vikend u trećem mjesecu, 26.-27.3. Vrijeme je bilo savršeno. Srednji Velebit nije bio odabran samo zbog Prpine jame koju bi čistili nego i zbog ekspedicije koja se tamo održava na ljeto. Ovakav je bio plan: u subotu nakon što se smjestimo u kuću sv. Josipa krećemo na laganu šetnjicu Velebitom i rekognosciranjem u nadi da će se otkriti nove jame, a u nedjelju bi se onda čistila Prpina jama.

Osmeročlanu ekipu koja se spremala na ovaj vikend pohod činili su Julija, Matea, Zvone, Veljac, Marta, Karla, Tuna i ja. Trebali smo krenuti iz Zagreba u pola 8, ali prije polaska se trebala ipak popiti kava ujutro tako da smo malo pomaknuli polazak. Krenuli smo na kraju oko pola 9. Išli smo kombijem koji nam je HPS posudio i lagano se vozili po autocesti do Gospića gdje smo stali kako bi preuzeli ključ od kuće sv. Josipa i natočili dva kanistera vode.

Nakon te male pauze smo nastavili prema Baškim Oštarijama i došli do makadama koji vodi u planine i do naše kućice. Sparkirali smo se ispred kuće oko 11. Lokacija je predivna. Mala kućica usred ničega sa taman 8 kreveta za našu ekipu. Raspakirali smo se i napravili kavu da se malo razbudimo od puta. Rekognoscirali smo sjeverozapadno od kuće. Krenuli smo od makadama. Julija i Tuna su otišli južno, a ostatak sjeverno. Svi smo bili u kratkim rukavima koliko je toplo i sunčano bilo, unatoč snijegu na koji smo naišli kada smo se počeli penjati prema kući.

Na rekognosciranju se svašta izdešavalo. Prvo su cure vidjele poskoka. Nakon tog smo počeli malo više paziti za koje kamenje se primamo i kuda idemo. Zatim, dok smo Zvone i ja izlazili iz jedne od mnogih vrtača, meni je pao kamen na nogu. Dobro da je Zvone bio u blizini jer ga ja sama ne bi mogla maknuti s noge. Shvatila sam da je bolje da se vratim u kuću pa me je Matea otpratila natrag da se ne bi još i izgubila kako me krenulo. Ostali su nastavili dalje. Matea i ja smo se vratile do kuće i par minuta kasnije su došli Julija i Tuna. Išli su provjeriti jednu potencijalnu jamu pa smo im se pridružile. Snijeg je pokrivao prostor ispred jame pa kako se Tuna ne bi poskliznuo dok provjerava ulaz, osigurao se i spustio se do ulaza sa spravicama. Vratili smo se natrag i ostatak ekipe se našao u kući. Ložile su se peći, pripremao gulaš,… Kad smo se svi okupili Zvone je odlučio podijeliti s nama što se sve dogodilo nakon što smo Matea i ja otišle. Našli su špilju. Ušli su u tu špilju. Zvone je išao prvi, prolazio kroz uske hodnike, provlačio se na leđima,… i onda je došao do jednog velikog „klupka“. To „klupko“ je „pulsiralo“. U tom trenutku Zvone je odreagirao najbolje što je mogao i relativno smireno rekao svima da izlaze van i isto tako smireno, ali što brže, su svi izašli. Zvone, Karla, Veljac i Marta su se našli u medvjeđem brlogu. Ovo je jedna od zanimljivijih priča s rekognosciranja koju sam čula. Kad smo svi bili na okupu prokomentirali smo što smo našli i izbrojali 5 novih jama (3 smo našle Matea i ja na povratku u kuću i da mi kamen nije pao na nogu ne bi ih našle J).

Navečer smo se svi grijali uz vatre u kući i izvan nje. Kod vanjske vatre je Tuna svirao i pjevao (dok mu se prsti nisu smrzli pa se preselio unutra), a u kući se radio gulaš koji smo svi željno iščekivali, ali nešto što je u tom trenu bilo bolje od gulaša je vatra na kojoj se kuhao. Kako su svima gojzerice promočile, pokušavali smo ih osušiti na sve moguće načine. Npr. Karla i Tuna su ih odlučili staviti u pećnicu. Ne znam koliko je to pomoglo, znam da su se svaki put dimile kad bi ih vadili van. Večerali smo oko pola 11 i bilo je prefino. Marta nažalost nije jela gulaš tu večer, iako ga je ona radila i ispao je odlično. Ubrzo poslije večere smo išli spavat. Spavalo se u vrećama na krevetima na kat.

Raspravljali smo kada ćemo se probuditi u nedjelju, s obzirom na pomicanje sata i s obzirom na to da bi se svi naspavali, pa smo zaključili da je 8 solidno vrijeme za buđenje. Naravno nismo se svi ustali u 8. Ali do 9 smo svi već bili budni, pili kavu i doručkovali. Do 10 smo pospremali, prali i pakirali se da krenemo. Brzo smo sve sredili i krenuli prema Prpinom polju gdje se nalazi Prpina jama. Došli smo oko 11 i Veljac je krenuo s opremanjem jame.

Zbog veličine jame i količine smeća nije bilo potrebno da svi ulaze unutra tako da su na kraju glavni dio posla obavile Matea i Karla dok smo mi ostali sjedili oko jame i pokušavali dobit neku boju prije ljeta. Vrijeme nije moglo biti bolje. Većinom je to bio komunalni otpad (boce, metal, dijelovi televizora,…).

Nažalost nismo sve uspjeli izvaditi. Ostala je jedna kanta koju nismo otvarali jer nismo bili sigurni šta ćemo točno zateći. I ostao je dio kante koji je zapeo na dnu jame u vodi koja se nikome nije dopadala, a pogotovo ne za ulazak u nju kako bi izvukli taj komad plastike.

Voda je prljava i muljava, dno se ne vidi pa da cure ne bi propale u tu vodu (a moraju ući u nju da bi došle do te plastike), odlučile su da se ne žele kupat u mulju. Nakon što su curke očisitile jamu, Julija ju je raspremila i akcija je završena.

Kraj vikenda je označio ručak u Baškim Oštarijama. Dobro, možda nije baš ručak, neki su samo palačinke uzeli, ali lijep završetak vikenda.

Još je samo trebalo doći do Zagreba. Malo smo upali u gužvicu oko Karlovca, ali na kraju smo ipak stigli doma. Za kraj smo Tuna i ja samo odvezli opremu natrag u klub i kombi vratili u HPS.