Piše: Klara Grošanić
Ekipa od devetero SKOL-ovaca (Antonela, Igi, Jura, Karla, Klara, Marta, Mihael, Piero, Tuna i pas Riva) odlučila je proljetni ekvinocij, umjesto u sunčanom Zagrebu, provesti u snijegom pokrivenom Srednjem Velebitu. U petak smo se odmah nakon posla potrpali u aute i zaputili prema Gospiću, gdje nas je u pubu dočekao naš domaćin Igi. Pivice su nas fino ugrijale, što je ispalo vrlo korisno s obzirom na to da smo 1) do Kugine kuće imali još podosta vožnje, 2) nismo vješti u paljenju peći na drva, zbog čega smo se blago smrzavali do dugo u noć – kaj smo uopće očekivali, ipak smo na Velebitu.
Subota je bila namijenjena intenzivnom rekognosciranju. Piero nam je pripremio točke koje smo trebali provjeravati (hvala LiDAR), no nije bilo naodmet ni držati oči otvorene za pokoji objekt izvan tih točaka. S jasnim zadatkom i podijeljeni u tri ekipe, zaputili smo se u snježna velebitska bespuća. Odmah na početku, Klaru je njena ekipa pustila iz vidokruga, nakon čega je ona na sat vremena odskakutala u smjeru suprotnom od medvjeđih tragova i pronašla dvije grabe. Nakon te jutarnje šok terapije, složili smo se da se valja držati skupa, ali i da nije pametno imati psa u ekipi jer medo baš voli posjećivati ekipe u kojima ima malih slasnih životinjica. Poslije nekoliko sati traženja i s mnogo potvrđenih objekata u džepu, umorni i gladni smo se u rano popodne vratili u našu Kuginu kućicu, gdje je ponovno valjalo zapaliti vatru. Ovaj put smo bili malo vještiji tako da se nismo baš potpuno smrzli. Dobar čobanac, pasta e ceci i rakija su nas dobro utoplili, a svi smo već u 10 sati zaspali snom pravednika. Cijelu smo noć sanjali Loredanu, osim Piera koji budno pratio tko se to po noći šeće oko naše kućice – je li lovac, Tuna koji traži vodu ili medo s tikom na glavi – nećemo nikada saznati.
Zadovoljni sa svojim radom prošlog dana i ograničeni nedostatkom vode, složili smo se da se u nedjelju nećemo forsirati, tako da smo samo išli provjeriti par objekata u blizini Kugine kuće i uz cestu. Očito je i medo ovog vikenda rekognoscirao, na što su nas upućivali tragovi koje smo svako malo viđali ispred nas, iza nas i, zapravo, svugdje oko nas. Utvrdili smo da medo baš voli hodati po planinarskim stazama, a i da ima brlog tik uz planinarski put koji vodi do Lisca (koji smo naravno zabilježili kao novi objekt). Po putu prema Baškim Oštarijama smo usputno pronašli još nekoliko objekata, čime smo naš vikend završili s ukupno 17 novopronađenih objekata! Naš uspjeh smo proslavili finim ručkom kod Tomislava u Gospiću te se brzo zaputili natrag u sunčani Zagreb. Objekata za ekspediciju definitivno neće faliti!