DAN 1. (7.9.2013.)
Po dogovoru s prošlog sastanka okupljanje ekipe dogovoreno je za 10:00 u mjestu Johnsbach (853m) unutar Nacionalnog parka Gesäuse. Krecem u 7:30 iz Klingenbacaha (Knoblauch) kroz Burgenland, Donju Austriju pa sve do Stajerske. Naime Nacionalni Park Gesäuse nalazi se na sjevernom dijelu pokrajine Stajerske.
Na dogovoreno mjesto dolazim taman 10 min prije dogovorenog roka gdje vec srecem dio kolega iz Austrije. Unutar 15 min skupila se cijela ekipa cak nas 5, poimenice Eckart Herrmann, Gerlinde Hermann, Karl Stöger, Günter Illek i moja malenkost Nikola Pletikosić. Dijelimo klupsku opremu pakiramo je i spremamo se za trosatni uspon do planinarskog doma Hesshütte na 1699m koji ce biti polazna baza ekspedicije slijedecih tjedan dana. Na putu prema gore nakon sat i pol hoda shvatio sam da ovaj teren nece biti onakav kako sam navikao na Velebitu i prvi put se zapitao da li mi je sve to trebalo. Prilikom uspona Eckart mi objasnjava geologiju terena, pokazuje mjesta gdje se sve nalaze objekti te govori o svojim iskustvima desetgodisnjeg istrazivanja ovog terena. Unutar deset godina istrazili su preko 400 objekata unutar Nacionalnog parka Gesäuse. Nakon dva i pol sata hoda ekipa se razdvaja Karl i Günter ostaju kako bi ispenjali neke strme litice u potrazi za speleoloski objektima. Gledam litice, gledam njih pa opet litice i razmisljam ovi nisu ‘normalni’. Ostatak ekipe nas troje (Eckart,Gerlinde i ja) nastavljamo put prema domu. Nakon 30-45min stizemo do prepunog doma koji se nalazi na sedlu izmedju vrhova Hoch Zinödl (2150m) i Hochtorovg grebena (2369m). Onemocao od umora dolazim do sanka narucujem pivu koju pijem u rekordno brzom roku. Nakon pive i povratka vida, gledam srednjovjecnu konobaricu za sankom obucenu u austrijsku narodnu nosnju (dindrlicu) sa sisama na izvolte i pomislih opa mozda padne koji ‘ubod’ veceras. Nakon pola sata odmora prepakiravamo opremu te ostavljamo nepotrebne stvari u sobama i uzimamo samo ono nuzno za istrazivnje. Eckart mi pokazuje pravac u kojem se nalazi spilja koju trebamo istraziti, te pomisljam da se zeza kad je pokazao u smjeru Hoch Zinödla. Da stvar bude gora spilja se nalazi s druge strane vrha negdje 100m nize. Nakon 2 sata uspona napokon dolazimo do objekta. Izvana lijep pukotinski ulaz dio jos pod snijegom, kad ono unutra corak. Nakon cca 20m spilja zavrsava s 4m skokom. Crtamo spilju, slikamo i u roku 45mn-1h smo vani. Slažem racunicu u glavi 6 sati uspona za cca 6 metara dubine i cca 20 metara dujine, a još me ceka sat i pol spuštanja, pomisljam ‘jebeno buraz’ i drugi put se pitam da li mi je sve to trebalo, ali pocinjem shvacati naziv Alpin-Speleo. Nakon povratka u dom srecemo kolege iz Mađarske koji nam se pridružuju na ekspedicji (Gyurci, Zsolt Kantor, Peter Tiszocki, Zoltan Sümegi, Csaba Hajdu i jos njih troje kojima ne znam ime). Nakon vecere radimo sastanak uz Paljenku (neka mađarska inacica homemade rakije od koje na trenutak gubis vid, a osjetiš da ti i jetra zatitra kao da te moli da ne ucinis to jos jednom) i dobro nam poznatu šljivu. Odluceno je da dio Mađara ide u sustav Stadelalm-Eisklufl ispenjavati upitnike, drugi dio Mađara penje se na Hochtor pa prema kući, austrijska ekipa i ja penjemo se na Hochtor pa nekih 200 metara ispod do objekta. Nakon jos malo cuge odlazimo spavati uz zvuke pijanh Austrijanaca koji pjevaju svoje planinarske pjesme uz pratnju limene glazbe.
DAN 2. (8.9.2013.)
7 sati ujutro budim se sa ‘šatorom’. Samo jednim pogledom na desno smirujem situaciju u ‘šatoru’. Naime pored mene lezi Mađar imenom Csaba Hajdu. Situaciju u ‘šatoru’ na trenutak popravlja Mađarica koja se u gacicama prešetava kroz sobu. Nakon dorucka, pakiramo stvari odlazimo putem Hochtora najvišeg vrha nacionalnog parka. Samo pogled na njegov strmi greben radi mi mucninu u želucu. Pocinje uspon. Nakon sata uspona treci put pomisljam da li mi sve ovo treba. Nakon svih sajli klinova i 1,5-2 sata uspona stižemo na greben. Moje oduševljenje da sam se konacno popeo na greben brzo je splasnulo kada sam vidio da blizi vrh koji se vidi iz doma nije Hochtor nego je on malo dalje i cca 50-100m višlji. Više ne pomišljam da li mi je sve ovo trebalo nego trazim nacin da si skoncam muke. Za cca 30-45min dolazimo do Hochtora. Sa vrha pogled puca na sve strane. Vidi se cijeli nacionalni park, pogled seze cak do Hochswaba. Nakon sto sam popio zadnju kap vode i pojeo zadnju cokoladicu na vrhu odlucio sam da se pridruzujem Mađarskoj ekipi koja se direkt spušta do Johnsbacha. Slikamo se na vrhu te pozdravljamo Austrijsku ekipu koja se spušta do jame. Nakon pola sata odmora pocinje nas trosatni spust do dolje. Na pola puta osjecam kronicni nedostatk vode i pocinjem sanjati potok koji se nalazi na platou iznad vodopada pored kojeg smo prošli pri usponu. Sjedimo i na jednom vidikovcu i cekamo sporiji dio ekipe da nam se pridruži. Nakon pola sata cekanja i prženja na suncu uvidio sam da ih nece biti jos minimalno 45 min te se pozdrvljam sa ekipom i sam nastavljam putem dna. Nakon jos 45 min spusta konacno dolazim do potoka gdje bijesno srcem vodu i nemarim sto bih potok mogao biti zagadjen izmetom krava koje pasu uokolo. Nastavljam spust pored lijepog 25-metarskog vodopada i konacno vidim svoj auto u daljini. Dolazim u Johnsbach i ulazim u prvu birtiju narucujem pivo i radler. Pivo na eks da se vrati boja u lice, a radler polako za uzitak. Sa terase razmatram prelijepu okolicu i svoje krvave žuljeve na nogma i pitam se zadnji put da li mi je sve ovo trebalo. Pa naravno da jest i jedva cekam da ponovim to opet.
piše: Nikola Pletikosić