Godine Gospodnje 1778. znanstvenici Belsazar Hacquet i Franz Xaver von Wulfen imenovali su zapadni dio ovog dijela Južnih Vapnenačkih Alpi Kamniškim Alpama po gradu Kamniku, koji se nalazi u dolini Kamniške Bistrice podno ovog gorostasnog lanca. 100-njak godina kasnije istočni dio dobio je svoje ime po rijeci Savinji od planinara Johannesa von Frischaufa.
Nekada je ovaj lanac tvorio prirodnu granicu između triju austrijskih vojvodstva – Štajerska, Kranjske i Koruške. Danas se u potpunosti nalazi u Sloveniji.
156 godina nakon što su dobile svoje puno ime, Kamniško–Savinjske Alpe odlučila su posjetiti tri prijatelja, šaljivdžije i povremene ispičuture. Vremenska prognoza ukazivala je na loše vrijeme u dolini, no lijepo i sunčano na većim visinama. Kasnije se ispostavilo da prvi dan to lijepo i sunčano nećemo doseći.
Krenuli smo jutarnjim vlakom za Ljubljanu te preko Kamnika busevima dospjeli u dom na Kamniškoj Bistrici. Cilj je bio vrh Grintavec, a plan uspona bio je popesti se do koče na Kokrškom sedlu, tamo prenoćiti te ujutro krenuti na vrh. No, kako to obično biva, vrijeme se pobrinulo da se planovi ne ostvare u potpunosti.
Kad smo stigli u Kamnišku Bistricu, padala je jaka kiša te smo odlučili uz zlatnohmeljastu okrijepu pričekati malo da stane. To se nije dogodilo pa je pala odluka krenuti po slaboj kiši, nadajući se da će prestati kad se popnemo na veću nadmorsku visinu. S obzirom da su markacije do početka uspona malo čudne, izgubili smo dosta vremena, kiša se pojačala te smo naposlijetku morali kompletno odustati od uspona za taj dan. Vratili smo se nazad na novu zlatnohmeljastu okrijepu i razradu strategije za dalje. Odlučili smo produžiti boravak za još jedan dan te kasnije popodne malo prošetati okolicom Doma na Kamniškoj Bistrici. U neposrednoj blizini doma nalazi se izvor Kamniške Bistrice, a malo dalje i kanjon, koji je šteta ne posjetiti.
Drugo jutro buđenje je bilo oko 7 sati i to uz zvuke Gibonnija. Naime, 20-ak metara od našeg Doma zbivala se cjelonoćna fešta izviđača, koji su taj vikend boravili u dolini. Nažalost, nismo im se priključili, jer smo bili na prvom katu zaključanog Doma. Razmišljali smo o raznim metodama skakanja ili spuštanja kroz prozor, ali bi to vrlo vjerojatno rezultiralo pokojim prijelomom kosti pa smo ipak odustali. Bilo bi to bolno iskustvo.
Vrijeme je ovo jutro bilo poprilično dobro te smo nakon doručka i kave krenuli prema parkiralištu s kojeg počinje uspon na Kokrško sedlo i dalje na okolne vrhove. Do parkirališta treba oko 30-40 minuta hoda, a uključuje savladavanje 300-tinjak metara visinske razlike po makadamu. Tu konačno kreće pravi uspon, koji prvim dijelom ide kroz šumoviti dio, a onda polako prelazi u sipar, koji vodi skroz do sedla.
Dolaskom na sedlo, koje se nalazi na 1793 m, saznajemo da je zatvorena Cojzova koča, koja je u originalnom planu bila zacrtana kao naše prenoćište. Ispostavilo se da je već zatvorena taj dan te bi jedino prenoćište u blizini bio Bivak pod Grintovcem. Ovo nam nije bio problem, jer je novi plan, s obzirom na manjak vremena uključivao spuštanje isti dan nazad u Dom na Kamniškoj Bistrici. Kako je već bilo oko 14 sati, a do Grintavca s povratkom ima oko 4-5 sati hoda, odlučili smo odustati od napredovanja, uživati u vidiku sa sedla te krenuti nazad u dolinu.
Unatoč neostvarenju krajnjeg cilja – uspona na Grintavec, u dolinu smo se vratili zadovoljni viđenim te nazdravili u čast lijepo provedenom danu u Alpama. Vrhovi ne idu nigdje, a mi se uvijek možemo vratiti i završiti započeto. Na povratku smo iskoristili višak vremena za razgledavanje Ljubljane i vratili se u Zagreb živi, sretni i zadovoljni.
| Sudionici avanture: | Danijel Stanić |
| Damir Janton | |
| Mateo Petrović |
piše: Mateo Petrović