Ljetno livadarenje Plitvicama ujesen

Piše: Damir Janton

Nekoliko tjedana kroz deseti mjesec najavljivao se speleološki teren na Plitvicama u sklopu projekta. Kroz pozive i prepiske, na kraju se nas pet zaputilo u subotu 29.listopada prema Otočcu gdje stajemo u kraću nabavku te na kavu (čitaj pelin do dva plus poneki gemišt), jer skoro je podne. Krećemo dalje cestom prema Vrhovinama te skrećemo prema selu Turjanski, prolazeći kroz suncem obasjano Turjansko polje.

Kraće zaustavljanje (krave na cesti), iskoristili smo za informativni razgovor sa lokalnim stanovnikom u nadi da ćemo izmusti korisne informacije o potencijalnim speleološkim objektima, no već smo prilikom posjeta terenu u srpnju zaključili da okolica Turjanskog i nije neka speleološka Meka. Nastavljamo cestom dokle možemo kako bi imali što manje hoda do prvog potencijalnog objekta. Ručak s nogu, pakiranje opreme i krećemo.

Dolazimo do prvih koordinata na čijem je mjestu vrtača koja ne zadovoljava uvjete da bi je proglasili speleološkim objektom. Treba spomenuti da nam se već kod auta kada smo izvadili hranu pridružio pas iz sela te je ostatak dana proveo s nama. Negdje putem dali smo mu ime Nemanja. Krećemo prema drugim koordinatama te se tu dijelimo u dvije grupe s ciljem da malo zaokružimo teren i vidimo na čemu smo u speleološkom smislu. Zvone, Karla i Tuna odlaze po azimutu, dok Nikola i ja pratimo nekakvu utabanu stazu, vjerojatno svinje. Nikola i ja prvi dolazimo do koordinata te utvrđujemo da se radi o jami malih dimenzija te čekamo ostatak ekipe s Nemanjom da se jama odmah i nacrta.

Karla se brzinski spušta u jamu, crta, te krećemo dalje s rekognosciranjem. Nakon par sati šetnje šumom uočili smo možda par vrtača te ponešto stijena te ravno nula novih speleoloških objekata. Odlučili smo krenuti nazad prema autima kako bi još za dana podigli šatore, a i Nemanja je pokazivao znakove umora. Dolaskom do auta, skidamo ruksake s ramena i otvaramo pivice jednu za drugom, krenula je i rakija…

Na kraju je pala i noć, a mi smo još uvijek otvarali pivice i potezali rakiju tako da smo šatore ipak podizali s tikama na glavi. Neki neimenovani članovi ekipe od umora su odlučili provesti dio noći u stolici pa zatim u autu dok im se ipak nije pokazao put do šatora. Nakon svježe noći lijepo i sunčano jutro. Doručak s nogu i krećemo autom nazad prema selu kako bi se približili dvama potencijalnim objektima. Beskrajne livade pa strmi uspon kroz šumu te ponešto stijena i eto nas kod ulaza špilje od 15-ak metara. Karla se opet prima crtaćeg pribora dok muški dio ekipe svak ide svojim poslom u obližnje vrtače.

Nastavljamo prema drugom objektu, no Tuna viče da je našao jamu, vraćamo se do njega i zbilja jama koja nakon metar dubine ima policu pa kosinom nastavlja dalje. Ovaj puta Tuna preuzima ulogu crtača a Zvone i Nikola još malo pretražuju teren. Nakon pola sata odlučujemo se spustiti prema autu, misli o ručku su sve jače i zaključujemo da je to to od špiljarenja za ovaj vikend.

Nakon kraćeg odmora kod auta po začuđujućih i vrućih 22°C s obzirom na datum i lokaciju krećemo prema Otočcu u slavni restoran Ribič. Dolaskom na parking vidimo da je velika gužva no srećom srećemo našeg prijatelja Luxa s obitelji koji su taman završavali sa ručkom pa im se pridružujemo za stolom. Nakon finog ručka i deserta pozdravljamo se na mostu iznad Gacke te krećemo prema Zagrebu gdje stižemo u večernjim satima.