Špilja Cesta

Piše: Mia Tušak

Promjena vremena je donjela i promjenu planova. Umjesto Liča ovaj utorak (18.11.) smo posjetili Hrastovačku goru nadomak Petrinje. Mia je htjela provjeriti jednu neistraženu špilju pa su se u hladno jutro u aute potrpali Igi, Karla, Klara, Cimi, Marko i Nikolina. U mjestu Hrastovica ekipu su dočekali domaćini Mia i Domagoj, te njihovi psi Uhura i Lola.

Nakon zagrijavanja rakijicom uputili smo se stazom ka našem objektu. Uz pomoć sajle penjemo se strmo na greben, s kojeg bi se možda i nazirali vidici da nas nije poklopio oblak koji je noć prije zabijelio vršni dio. Mi smo snjeg vidjeli samo u tragovima jer smo kasno krenuli na ovu mini ekspediciju. Nakon nešto više od sat vremena hodanja vješto izbjegavamo krdo divljih svinja i dolazimo na područje Velikog jarka. 

Prvim brzinskim pregledom objekta Karla na oduševljenje svih potvrđuje da se radi o špilji. Bacamo se na posao i Klara i Mia su kao prvi mačići nakon zadnje završene speleoškole, kojih deset dana ranije, bačene u odgovoran posao crtanja i izmjere objekta. Za to vrijeme Cimi i Karla rade daljnje pretrage prostora oko špilje, dok se ostatak ekipe grije na suhom ulazu.

U objektu uočavamo razne špiljske ukrase, skakavce, pauke i tragove brloga manjih životinja kojima špilja vjerojatno služi za skrovište. Njena duljina je oko 27m, a i od sada špilja nosi naziv Cesta. Pa nek se netko pita zašto.

Nakon pregleda nacrta od iskusnijih skolovaca i zabijanjem pločice broj 531 žurimo do planinarskog doma Matija Filjak na pečene kobasice i pivo. Kad smo ugrijali noge u toplom domu, okinuli smo još jednu fotku s vrha vidikovca, tzv. piramide koju je do potresa 2020.te godine držao geodetski stup koji je sada vidljiv samo na slikama. 

Mia i Domagoj nas spuštaju Josinom stazom,a njena strma položenost brzo vodi do parkiranih auta. Rakijice nije ostalo za pozdrav, pa se rastajemo samo s doviđenja.