Piše: Nika Štriga
Treći teren SKOL-ove speleoškole 2025., drugi dvodnevni, održao se za vikend 18. i 19. listopada na Žumberku. U subotu malo nakon 8 ujutro živopisni (i za to doba neočekivano živ) kafić Frenky u Krašiću počeo se puniti poznatim licima. Kava, burek, prebrojavanje. I zahod negdje između.
Po već uigranoj shemi: jedan instruktor na jednog školarca, svita od dvadeset i nešto ljudi u dobrom raspoloženju pozdravila je ekipu u Frenkyju (u još boljem raspoloženju), potrpala se u aute i u koloni krenula prema svom odredištu – selu Bučari i jami Provala na zapadnom dijelu Parka prirode. Zapravo, špilji s jamskim ulazom, ako ćemo biti speleološki precizni.
Nakon postavljanja kampa svega nekoliko metara od špilje u kojoj ćemo provesti dan, i dio večeri – kako je ispalo, voditelj terena Tuna dodjeljuje svakom školarcu instruktora s kojim će ući u jamu te raspoređuje ljude u timove u kojima će raditi. Tema terena, naime, bilo je crtanje, odnosno topografsko snimanje špilje.
Kao i prošli vikend, pridružilo nam se nekoliko gostiju entuzijasta, pa je uskoro šuma oko Provale izgledala kao da ju je osvojilo čitavo pleme nekakvih zveckavih crvenih patuljaka. Još jedan srk kave na brzinu i seoba na ulaz jamu… na kojem su neki čekali red – pa, još koji sat. Kad su se napokon svi okupili u podzemlju, prvi je zadatak bio postavljanje bivka, a onda se ekipa razmilila po špilji i pod budnim okom instruktora počela (učiti) crtati. Dok se god nitko neće orijentirati po našim nacrtima, tvrdit ćemo da nam je išlo odlično.
Prije izlaska iz jame provjerili smo koliko nas može stati u bivak (dosta), složili se da topla cedevita ne uživa slavu koju zaslužuje i krenuli gore prema danjem svjetlu… Ili, oni koji su zadnji izlazili – samo prema gore.
Kad su zadnji izašli iz jame, s ognjišta su se već širili opojni mirisi gulaša i đuveđa koji potpisuju Paula, Klara i Nela, a školarci su se puni dojmova razbrbljali o novim i uzbudljivim iskustvima. A vatra je bila nikad bolja – rekao je Igi, i to pred svjedocima. Ujutro je Piero demonstrirao kalibriranje DistoX uređaja i nakon kratkog ponavljanja osnova orijentacije školarci su opet podijeljeni u dvije grupe. Svaka je imala zadatak uz pomoć karte pronaći, očekivano – špilju, a za odmor (uz raspela, kojih u ovom očito bogobojaznom kraju ima prilično) – drilanje čvorova. Bilo je vremena i za ubaciti koji kesten u džep, a grupa koju su vodili Piero, Jura i Tuna morala je kod ljubazne gospođe Ane (čija je kuća zadnja do šume i čijem oštrom oku nije promakla vesela ekipa) svratiti na rakijicu. Živila!
Po povratku u kamp uslijedilo je već uigrano brzinsko spremanje pa zadnji zadatak na terenu – pranje opreme. Kava dok se stvari suše pa zadnji ukrcaj u automobile i via Zagreb. Vikend je za Paulu i Klaru završio malo kasnije jer su spasile ostale školarce i same odnijele opremu u klub. Živile i naše cure!