Piše: Paula Šimunčić
Mali koraci za klub, veliki za sazrijevanje mladih pripravnika
24.06.2022. – 26.06.2022.
Plan za vikend do sredine tjedna bio je, u sličnom sastavu pod mentorstvom našeg dragog Velimira, otići na planinarski pohod na Triglav. Kako je život ono što ti se događa dok ti radiš planove za život (John Lennon), tako nam je loša vremenska prognoza ovog puta stala na put. Budući da je konačna odluka donesena tek u četvrtak, brzo se trebala smisliti nova opcija. Definiralo se rekognosciranje na Velebitu oko kuće Sv. Josipa, kako bi se pronašli novi objekti za ovogodišnju ekspediciju.
Organizaciju su na sebe preuzeli mladi, ali hrabri Karla i Tuna. Uz podršku i pomoć umova kluba organizirali su cijelu logistiku, kupili meso, natankali auto, pokupili Mašu i mene i retrogradno gledano (bez pristranosti) odlično organizirali svoj prvi teren. Popili smo kavu u plodinama kod Arene, iznijeli vlastite životne muke i shvatili da je odlazak na Velebit odlično mjesto za rješavanje istih, a još ćemo biti i od koristi za klub. U Baškim Oštarijama uhvatio nas je neočekivan pljusak koji nas je pratio sve do kuće Sv. Josipa gdje smo po njenom prestanku podigli šatore. Večer završava dubokoumnim razgovorima pod vedrim zvjezdanim nebom i zaključkom da smo: duša, tijelo, um i energija, a kao energija pružamo se u vječnost…
Uz kavicu i doručak razradili smo plan rekognosciranja i područje koje treba obići. Prije samog odlaska malo smo u panici jer Igiju i signalu ni traga, a već je 11 h (trebao je doći do 9). Zadovoljimo se porukom koju smo nataknuli za brisač i krećemo u lov na jame (koliko bi to teško moglo biti, one bar ne bježe, ha ha). Plan je bio rekognoscirati područje SZ od kuće. Kod Velikog proplanka zaželjeli smo si sreću i razdvojili se u parove. Maša i ja, osim što smo našli jedan perspektivni objekt (jama koja bi trebala imati respektabilnu dubinu, bar za SKOL), razmijenile smo iskustva preživljavanja u prirodi (u prijevodu probala sam ličinke, HC čak i za mene). Teren je bio dosta strm i težak, sukcesija uznapredovala, rojevi mušica u zraku, ali volja je bila jača od svega. No, volja nekad nije dovoljna, ostali smo na jednom objektu. Tuna i Karla također su našli jedan objekt. Pri povratku u kamp, Maša je nabrala mentu i skuhala nam čaj. U daljini se čuo zvuk koji nagoviješta dolazak automobila, i zaista, eto nam Igija. Zapalili smo vatru i krenuli kuhati paprikaš (nije bilo paprike, ali zato je mesa bilo za min. 8 ljudi). Pojeli smo i okrijepili se pivama koje smo mudro i vješto ohladili u bunaru iza kuće. Nakon kasnovečernjeg ćakulanja, legli smo spavati. Zapravo je Igi legao spavati, a mene i Karlu stisnuo na stijenke, ali izgleda da mi je falilo spavanje u šatoru jer mi to ni najmanje nije smetalo, spavala sam kao beba.
Drugi dan Karla i Tuna krenuli su istočno od kuće, a našem timu koji je krenuo zapadno priključio se Igi. Ubrzo, ja nalazim svoj prvi, a Igi svoj drugi objekt. Nije nešto, ali nije ni ništa. Nastavljamo u entuzijastičnom tonu, prema Mašinom ukusu i preglasnom, no Igi ne može suspregnuti smijeh jer imam dobre fore (napokon). Prošli smo dobar dio, no ostajemo na ukupno 3 nađena objekta i prvom i najvećem vrganju kojeg sam našla. Zaključujemo da teren nije idealan (ni za objekte, ni za vrganje). Vraćamo se do kuće, pakiramo i dvoumimo hoćemo li do mora. Zbog uštede vremena odlučujemo se samo za kavu u Baškim (radije tamo pijte pivu) i krećemo pravac Zagreba. Dolazimo iza 20 h i pitamo se kada bismo se tek vratili da smo odabrali more.
Rezime: puno prijeđenih kilometara, nađena 3 objekta, solidan paprikaš, bogatiji za iskustvo organizacije (bravo za Tunu i Karlu) i sliku zvjezdanog neba za lakši povratak u realnost.
Sudjelovali: Antun Bošnjak, Igor Knež, Maša Osojnik, Paula Šimunčić, Karla Štiberc