HOMMAGE SREDNJEM VELEBITU

Piše: Damir Janton

Ništa u životu ne dolazi slučajno i za sav uloženi trud bit ćeš i nagrađen, poslovice su, a neki će reći i floskule, kojima ćemo kroz život u više navrata dodijeliti mjesto i vrijeme radnje. Da odmah u startu razjasnimo, ovaj tekst će biti nešto duži pa da odmah pripremim one koji su kliknuli na poveznicu. Iako početak možda zvuči malo filozofski, ne bojte se, neće ići u tom smjeru. Ustvari, nisam posve siguran u kojem će smjeru ići jer si još uvijek vrtim početak, sredinu i kraj ove priče koja mi se već duže vrijeme mota po glavi.

Priča je naravno o špiljarenju, i da, špiljarenju na Srednjem Velebitu, no i svemu što ide uz tu aktivnost, a to je pregršt neplaniranih stvari koje nam na neki način mijenjaju planove, pogled na neke stvari pa na kraju i život. Član sam SKOL-a od 2009. godine, sada već gotovo polovicu života, te sam svjedočio rastu i napretku Kluba na svim poljima kroz sve ove godine. Bilo je tu svega, uspona, padova, divljih tuluma, sjajnih terena, selidbi, svađanja, ljubovanja…ustvari svega što jedan špiljar, a u ovom slučaju SKOL-ovac prođe za života, ako se odluči zadržati.

No da ne odem previše u širinu, vraćam se za početak u 2012. godinu. Klub je tada bio na svojevrsnoj prekretnici, morali smo odlučiti kao kolektiv kojim ćemo smjerom krenuti. Opcije su bile ostati mali simpatičan Klub pun studenata ili ćemo probati proširiti priču. 2011. godina bila je teška za Klub iz više razloga u koje sada neću detaljno ulaziti no cijeli taj niz stvari koji se izdogađao rezultirao je time da dvije godine nismo organizirali niti speleološku školu ni speleološku ekspediciju, nešto što mi se iz današnje perspektive Kluba čini potpuno nezamislivo. Da se razumijemo, nije da se nije ništa radilo, špiljarilo se, ali vrijeme i energiju smo morali utrošiti i na raščišćavanje nekih stvari i izgradnju temelja za donesenu odluku, a to je podizanje Kluba na višu razinu.

SKOL je uvijek gajio opušteniji pristup terenima, te sve ‘outdoor’ aktivnosti nisu bile isključivo vezane za speleologiju. I bolje. Kad je nešto jednolično, brzo postane dosadno, barem meni. Tako smo se u ljeto 2012. godine odlučili  na prolazak VPP-a. I to u vrijeme kad su obično speleološke ekspedicije. Znam, užas, blasfemija. Šetajući Velebitom noseći (pre)teške ruksake spoznali smo čari te planine, sebe kao individue, ali i sebe kao članove ekipe. Ništa duhovno, samo ono, kad je teško, ljudi tu pokažu svoje pravo lice i taj smo ispit svi prošli sa zaključkom da smo dobra ekipa. A sada dolazimo i do najbitnijeg dijela priče. Odmarajući na terasi planinarskog skloništa Skorpovac, onog starog prije požara, doznajemo informaciju da se nedaleko skloništa nalazi jedna jama (naravno da smo svima koje smo sreli rekli da smo špiljari). Nismo išli do nje no sjećam se da mi se ta informacija urezala u sjećanje. Već iduće ljeto, u lipnju, zaletili smo se u maloj ekipi u kabrioletu (da, dobro ste pročitali) i odradili jamu. Isto to ljeto, samo koji mjesec kasnije, radimo prvo višednevno rekognosciranje okolice Skorpovca i nalazimo čak jednu jamu! No odluka da se kući prema Zagrebu vratimo do tada nama nepoznatim putem (Velebitska cesta) bila je ključna u razvoju svega onoga što će se događati narednih godina i traje još i danas.

Autorekognosciranje – ono kad se voziš jako sporo makadamom i gledaš svaku sumnjivu pojavu u kršu te zastaneš svakih 50-100 metara pokazala se kao najbolja moguća metoda za započeti pretraživati neko područje. Tako smo na potezu od Dabarske kose prema Kuginoj kući našli još par objekata. No nije sve u istraživanju, nešto je i u edukaciji. Nakon dvije godine pauze, 2013. godine organizirali smo speleološku školu koja se pokazala uspješnom iz više razloga. Dobili smo nove špiljare, ovi koji su već bili postali su još bolji  a svi zajedno smo postali jedna jako dobra i skladna ekipa koja je davala sve više rezultata i u terenskom dijelu aktivnosti. Nastavak dobrih škola 2014. i 2015. godine, znatno je povećao broj članova Kluba te se fokus prebacio nazad na istraživanje. Trebao nam je komad terena dovoljno plodan da napravimo ekspediciju. Odluka je, naravno, pala na Velebit. Rekognosciranja u jesen 2014. te proljeće 2015. bila su dosta raštrkana ali i uspješna te smo imali dovoljno objekata na lageru da za naše tadašnje kapacitete organiziramo samostalnu ekspediciju. Za mnoge članove Kluba to je bilo prvo takvo iskustvo te veliki izazov u organizacijskom ali i terenskom smislu, o količini potrebne opreme i manjku pogodnih automobila da i ne pričam, pardon, pišem. Skupilo nas se 20 i kusur kroz tih 9 dana na Velebitu i odradili smo za nas tada rekordnih 17 novih speleoloških objekata. Još je i krajem ekspedicije nađena jama impozantnog ulaza koja nam je ostala kao mamac za iduću godinu. Stvari su polako sjedale na mjesto, sve više članova se sve više upoznavalo s prostranstvima Srednjeg Velebita te pravilima ponašanja sektora, hvatanja ‘fleka’ terena gdje je potencijal za pronalazak kakve grabe nešto veći. S godinama smo naučili da neki obrasci svakako postoje no daleko od toga da se mogu nazvati pravilima. Neke od najimpozantnijih jama koje smo istražili unazad 12-13 godina nalazile su se na mjestima gdje to nismo posve očekivali ili smo do informacija o njima došli sasvim slučajno. Znate ono, susjed ima frenda kojem je stric lovac pa mu je njegov prijatelj reko da tamo negdje postoji neka jama. Znači, konkretne i provjerene informacije.

Nakon još jedne dobre škole 2016. uslijedila je još brojnija i još uspješnija ekspedicija, a kamp smo iz Kugine kuće premjestili nešto sjevernije da imamo potpunu intimu i karantenu kako bi se fokusirali samo i isključivo na grabe. Već u tih godinu dana vidio se znatan napredak u organizaciji i općenitom funkcioniranju ekipa na terenu. Uspješna rekognosciranja, prve opremljene jame, prvi nacrti, sve je to bio proces gdje smo međusobno učili jedni druge te gradili temelje za još veće stvari. 2017. godine imali smo jednu od najboljih generacija speleoškolaraca (jednostavno te tak strepe), a već u jesen 2016. odlučili smo da idemo s nastavkom istraživanja ponora Pepelarica koji je istraživan i crtan još nama daleke 1983. godine. Zašto Pepelarica? Čuli smo brojne priče o njoj, pročitali pregršt članaka a na kraju krajeva stupio sam i u kontakt sa voditeljem tadašnjih istraživanja i autorom do tada jedinog nacrta. Sve priče su upućivale na to da je to rupa vrijedna posjeta i istraživanja, da sigurno skriva nove metre i ima veliki potencijal ako se na dnu preroni sifon. Nismo tada znali da se upuštamo u višegodišnji projekt istraživanja ove impozantne rupe koja ima svoje čari ali i svoje zamkice. Bilo je to prvo samostalno istraživanje nekog dubokog objekta u organizaciji SKOL-a i svima jedna velika škola i lekcija za ubuduće.

U narednim godinama nastavljamo organizirati uspješne proljetne škole i ljetne ekspedicije, a naši kampovi počeli su primati sve veći broj ljudi iz drugih društava diljem Hrvatske, pa i šire. Pročuo se dobar glas. Neki balans između jako dobre organizacije i opuštenosti u planiranju i provedbi tih istih planova doveli su do toga da je sve veći broj špiljara počeo birati upravo naš kamp za popunjavanje kvote ljetnog špiljarenja. 2018. godine smo također bili kod Kalanjeve ruje no uzeli smo predah od Pepelarice i ušli u novu višegodišnju bitku, ovaj put s ponorom na Grginom bregu.

2019. selimo na skroz drugu stranu, u Smojverske dulibe podno Dokozinca gdje smo se susreli s najljućim kršem srednjeg Velebita no u speleološkom smislu jame su malo razočarale, tek poneka od 80 i kusur metara. Ono za čim plačemo još i danas je definitivno najbolja lokacija od do sada sedam lokacija kampa koji smo selili ovisno o području istraživanja. Te godine smo lagano počeli spajati područje s kampova 2015′ i 2016′ no iduće godine selimo još sjevernije, na područje Grla iznad Štirovače. Ta godina je bila nešto lošija u odnosu na rastući trend koji smo bilježili do tada. 2020. ostat će upamćena po koroni, potresima i razno raznim sranjima koja su se događala, a SKOL je po prvi puta nakon 2012. imao godinu bez speleološke škole (otkazali je u drugom tjednu zbog, pogađate, korone). Ni ekspedicija nije dala neke sjajne rezultate (barem za naše porasle apetite), pa smo cijeli kamp bušili sidrišta u dolomitima i izbjegavali leteće glonđe po vertikalama i to kad bi nam prognoza uopće dopustila. Gotovo polovicu kampa proveli smo na jakoj kiši pod tendom, na dimu, ili u šatoru promišljajući o donošenju odluka kako provesti ljetni GO.

2021. školujemo još jednu jaku generaciju špiljara te s novim snagama krećemo u stare bitke – Pepelarica. Vraćamo se na Kalanjevu ruju, s ciljem završavanja priče u tom velebnom ponoru ali i nastavka istraživanja tog područja. Preko 40 ljudi protutnjalo je kroz kamp i konačno donijelo prvu jamu dublju od 100 m. I to ne jednu već četiri. Konačno se otvorilo…godine upornog hodanja i pretraživanja terena donijelo je i prve konkretnije objekte. Ne možemo tu zapostaviti i onaj kabinetski pristup. Srećom, godinama uredno skupljamo podatke o istraženim objektima pa smo na temelju tih podataka mogli izvući i statističke podatke i vjerojatnosti u kojoj ćemo geološkoj jedinici imati veću mogućnost za pronalazak novih objekata. A nakon 5-6 ekspedicija skupilo se podataka i obrazac je bio sve jasniji. No, veliki broj istraživača ubrzao je i iscrpljivanje nekog područja pa smo već 2022. kamp preselili kod planinarske kuće Sv. Josip, ne znajući da ćemo tamo provesti iduća tri vrlo plodonosna ljeta.

U klubu su neki novi klinci, sve hrabriji u samostalne izlete i istraživanja pa tako i rekognosciranja. 2022. bila je vrlo važna godina za Klub. Obilježavali smo 30 godina smrti Ozrena Lukića te 20 godina od osnutka Kluba. Očito su se zvijezde poklopile da nam tada pukne i najdublja jama u povijesti Kluba. Uz već očekivani porast broja sudionika kampa znatno je porastao i broj istraženih objekata, no jedan se u toj cijeloj priči baš jako ističe – Crnopolis. Jamu su našli školarci iz 2021. i 2022. godine i dali joj procjenu od 50 a možda i više metara dubine. Uz svakodnevnu gužvu na kampu u hodu se slažu i ekipe za terene. Jama podno Crnog vrha još stoji na lageru i tamo šaljem brojnu ali i ne previše iskusnu ekipu. Tak je moralo bit. Prvi dan se vraćaju u kamp vidno uzbuđeni i nabrijani, jama je ogromna, ide dalje, idemo opet al treba nam pomoć. Long story short, prva SKOL-ova jama koja je prešla dubinu od 200 metara. Još sad se sjećam ukucavanja vlakova u Speleolite u jedno kišno popodne u kampu gdje smo dva put odradili cijelu rutinu samo kako bismo bili sigurni da smo doista probili dubinu od 200 metara. Za nekoga malo, za nas najveća jama i srce puno ko Velebit. U naredne dvije ekspedicije kroz jamu je prošlo više desetaka špiljara, neki u istraživanju novih, uskih i teških metara, neki u prvom susretu s velikom vertikalom. Jama je stala na 252 metra dubine. Top!!

No, da ne bude sve oko Crnopolisa, 2022.-2024. istražili smo izrazito veliki broj objekata u široj okolici pl.kuće Sv. Josip, zatvarali neke stare upitnike, otvarali nove, a meni osobno je nekako najluđa priča oko Crne dulibe gdje smo imali najveću koncentraciju speleoloških objekata. Da stvar bude bolja, nit vodilja za Crnu dulibu bio je članak Ozrena Lukića koji je opisivao istraživanje ponora Crnuše na dnu Crne dulibe te ukazao na veliki speleološki potencijal tog malog ali vrlo perspektivnog i jako teško prohodnog dijela Velebita. Istraživanjem jama ‘na kontaktu’, točnije na potezu istočno od Kamenitog vrška, u relativnoj blizini kampa i ceste, došlo se do zaključka da smo iscrpili područje te da je za kapacitete naših ekspedicija nužno naći novo područje i novo mjesto kampa.

U jesen 2024. šaljem mail s označenim kvadrantom (poveće područje) koji nam stoji u primisli još od nekih rekognosciranja iz 2018.-2019. godine no ne znamo skoro ništa o tom području osim što tamo imamo jednu jamu odrađenu 2022. godine. Prva ekipa odlazi u hladan jesenski vikend te dolazi s vrlo korisnim informacijama o makadamima, pristupima odabranim sektorima, te najvažnije, s novim rupama na lageru. Ohrabrujuće za nadolazeće proljeće. U pravi čas stižu i LiDAR podaci preko kojih dolazimo do meni i dalje enormnog broja potencijalnih objekata od kojih je velika količina potvrđena u samo par akcija rekognosciranja. Totalni ‘gamechanger’. Sada se u jednom popodnevu pronađe jama koliko smo ih znali odradit za čitavu ekspediciju. Našli smo i novo mjesto kampa, sve je bilo spremno za nezaboravno ljeto na Velebitu.

Došao nam je rekordan broj ljudi doslovno sa svih strana, unatoč zbilja lošem vremenu gotovo polovicu ekspedicije, istraženo je nevjerojatnih 69 novih speleoloških objekata.  Meni osobno, koji sam dobar dio svoje speleološke karijere posvetio organizaciji sustavnog speleološkog istraživanja Srednjeg Velebita, brojke koje smo dostigli zvuče gotovo nevjerojatno, jer nemoguće je zaboraviti kako je sve to krenulo i u kojim uvjetima.

I to me vraća na početak cijele ove priče. Ako smo nešto dokazali, prvenstveno sebi kao SKOL-ovcima, to je da smo jebeno uporni. Oprostite na psovki ali mislim da to najbolje opisuje proces koji smo prošli. Nevjerojatan broj ljudi koji je prošao kroz Klub i kroz ekspedicije rezultat je sjajne energije koja cijelo vrijeme okružuje ovaj naš ‘životni projekt’. Netko će reći da pretjerujem, nije me ni briga, no kada u nešto uložite toliko vremena i truda kao kolektiv, ovo su rezultati na koje svaki pojedinac mora biti ponosan.

I da nekako ovo i završim. Vjerojatno ste primijetili da kroz članak nisam spomenuo ni jedno ime. Da krenem sa zahvalama i odavanju priznanja svakome tko je pridonio cijeloj ovoj priči ispunio bih još nekoliko stranica u word-u. Oni koji su tu od samog početka i koji su imali tu privilegiju pratiti cijeli taj proces sam najviše i zahvalan, jer fućkaš sve to ak nemaš s kim to podijelit. Svim ‘mladima’ koje smo uspjeli zaraziti svojom pričom o Velebitu i nekom manijakalnom željom da prođemo svaki pedalj zacrtanog nam područja. Svim ‘gostima’, iako mi je taj izraz u špiljariji totalno neprikladan i bezvezan, toliko smo mala i složna (u većini slučajeva, pogotovo na terenu) zajednica da je teško razaznati tko je domaći a tko je gost, neki su toliko dugo na našim ekspedicijama da su i sami postali domaći, kužite o čemu pričam.

Velika je čast biti dio priče o tome kako iz auta tražimo jame na nama totalno nepoznatoj cesti, prevozimo kompletno oružarstvo u dva osobna auta te se veselimo svakoj pronađenoj špajzi od navučenih 6-7 metara, do toga da nam dolaze ljudi iz cijele Hrvatske kako bi sudjelovali u istraživanju ‘našeg’ dijela Velebita. Od toga da pratimo topo karte i pričamo s planinarima, šumarima i lovcima do izrade statistike preko geoloških karata za biranje novih kvadranata. Svaki put kad pomislimo to je to, nema više, idemo dalje, dogodi se neki Crnopolis, dogodi se niz jama ‘na kontaktu’, a onda dođe i LiDAR. Dođe i to da u jednom danu ekspedicije istražimo jednak broj objekata kao i na cijeloj ekspediciji kada smo zagrebli ovaj dio Velebita. Izgleda da će se SKOL-ovci još neko vrijeme zadržati na Srednjem Velebitu, a ti koji si ostao ili ostala do kraja ovog teksta, bome kapa dolje i vidimo se na Velebitu!