PIŠE: Ivor Perković
U subotu rano ujutro, 19. prosinca, Filip, Domenika i ja smo krenuli prema Hrvatskom primorju, s ciljem odrađivanja jednog jamskog speleološkog objekta, desetak kilometara južno od Jablanca. Van Zagreba smo bili već oko 6:30, a oko 10:30 smo bili na početnoj točki terena, u selu Marama. Pozdravili smo se s mještanima, a s mještaninom Ivanom Matijevićem smo se i upoznali. On nas je srdačno pozdravio i uputio do jame koju smo tražili te opisao još jednu kraj grebena iznad sela. Krenuli smo označenim pastirskim putem, gdje su nas iz sela otpratile ovce, pas i pastir. Nakon nešto manje od sat vremena hoda, nalazili smo se na ulazu u jamu, zapanjeni dimenzijama ulazne vrtače i velikim crnim otvorom u njenom dnu.
U subotu rano ujutro, 19. prosinca, Filip, Domenika i ja smo krenuli prema Hrvatskom primorju, s ciljem odrađivanja jednog jamskog speleološkog objekta, desetak kilometara južno od Jablanca. Van Zagreba smo bili već oko 6:30, a oko 10:30 smo bili na početnoj točki terena, u selu Marama. Pozdravili smo se s mještanima, a s mještaninom Ivanom Matijevićem smo se i upoznali. On nas je srdačno pozdravio i uputio do jame koju smo tražili te opisao još jednu kraj grebena iznad sela. Krenuli smo označenim pastirskim putem, gdje su nas iz sela otpratile ovce, pas i pastir. Nakon nešto manje od sat vremena hoda, nalazili smo se na ulazu u jamu, zapanjeni dimenzijama ulazne vrtače i velikim crnim otvorom u njenom dnu. Nakon fotografiranja i zafrkancije Filip i Domenika su krenuli van, dok je meni preostalo dovršavanje nacrta. Izlazak Domenike i mene se odužio radi poteškoća na jednom sidrištu s nategom, no ubrzo smo bili vani, taman da krenemo natrag dok nije u potpunosti pao mrak.
Oko 17h smo krenuli, pažljivo hodajući kroz sve veći mrak, natrag do sela, prateći koliko toliko stazu. Uspješno smo se vratili do sela gdje nas je dočekao znatiželjni Ivan. Popričali smo s njime gdje nam je kroz razgovor opisao još jednu jamu nekoliko kilometara u brdima iznad sela te upoznao s nekim povijesnim fragmentima ovog kraja. Vrijedi spomenuti priču kako je selo dobilo ime, naime, u blizini sela nalazi se jedna lokva, gdje se stoka tjerala napojiti, no osim toga na nju su i žene dolazile prati rublje. Jednom prilikom, stotinama godina unatrag, turska vojska je prolazila ovim krajem, u trenutku kada su žene bile na lokvi s rubljem. Kada su primijetile tursku vojsku u daljini, zgrabile su svoje rublje, te se dale petama vjetra. Nestale su bez traga, osim jedne zaboravljene marame na jednoj grani. Također, spomenuta lokva je ovdje od pamtivijeka, te nam je Ivan rekao kako je lokva zagrađena u davnini, s time da ni u starim popovskim spisima nema traga o graditeljima i vremenu tog građevinskog zahvata. Nakon klopanja i još malo zafrkancije krenuli smo natrag u Zagreb, ostavljajući iza sebe teren na koji ćemo se tek vraćati.
