Rođendansko jamarenje na Plitvicama

Piše: Damir Janton

Prije potpunog prebacivanja mindset-a na Velebit i nadolazeću ekspediciju odlučili smo otići u naš sektor NP-a Plitvička jezera odraditi jamu radnog imena 114 u sklopu projekta. Jama 114 označena je i na topografskoj karti a nakon snimanja LIDAR-om kategorizirana kao speleološki objekt visoke vjerojatnosti. Još ujesen prošle godine od lokalnog smo stanovništva doznali da se radi o jami velikog otvora te da kamen pada i pada…

Kroz poruke, pozive i sastanak oformila se četveročlana ekipa te je pao dogovor da se u nedjelju zaputimo prema Plitvicama. Mogućnost za dvodnevni teren pokvarila je nepogodna vremenska prognoza za dobar dio subote. Ekipa je ovaj put bila sastavljena od dvije ovogodišnje pripravnice, Ive i Asje, Dine kao vozača i moje malenkosti kao lika koji već dobro poznaje plitvičke livade i šumarke. Polazak iz Zagreba nešto iza 7 ujutro, kraće zaustavljanje u Karlovcu gdje skupljamo slavljenicu Ivu te nastavljamo prema Otočcu gdje radimo pauzu za kavu i Cedevitu.

Put nas dalje vodi preko Vrhovinskog i Turjanskog polja prema skretanju ka napuštenom zaselku Sjevčica. Tu se prisjećam prošlogodišnjeg šetanja tom istom ‘cestom’ kada smo crtali špilju na obližnjem brdu. Put postaje sve teže uočljiv i prolazan no Dinina Škoda savladava sve prepreke. Sada već vozimo naslijepo, pratimo samo kursor na Oruxu kako bi si što više skratili hodanje do jame. Nasreću, ove nedjelje nije bilo posebno prometno na cestama prema Sjevčici pa bez gužve lako pronalazimo i mjesto za parking. Doručkujemo fine kiflice i komentiramo kako bi dobro došao neki umak, pakiramo ruksake i krećemo u avanturu.

Svibanjske kiše ovaj su zabačeni dio Parka pretvorile u savršen poligon za ljude koji žele doživjeti hodanje kroz tropsku prašumu. Gusta vegetacija bitno je usporila naše kretanje prema jami tako da stižemo sat, sat i pol nakon nekog našeg ambicioznog (pokazat će se i naivnog) plana. Jama se nalazi na rubu livade i šume, veliki otvor, kamen pada kraće od očekivanja. Dino preuzima ulogu postavljača, ostatak ekipe zuri u jamu i jede čokoladu, tu i tamo okidamo neku fotku. Ulaz jame je dosta krušljiv pa treba vremena da se učini sigurnim za napredovanje te nakon nekog vremena konačno i ostatak ekipe kreće sa spustom.

Široka i lijepa vertikala vodi nas do police na cca 30m dubine na kojoj ima snijega i dosta granja i trupaca, s te police spuštamo se niz još jedan skok od par metara gdje dolazimo do najdublje točke objekta. Kao što se to i inače radi, slavimo rođendan na dnu jame, fotkanje, degustacija muffina i krećemo sa izlaznom strategijom. Dino i Asja izlaze iz objekta, Iva kao slavljenica ima priliku izraditi svoj prvi topografski nacrt a ja preuzimam ulogu raspremača. Manje-više sve ide dobrim tempom i po planu, dolazak u Zagreb u gluho doba noći postala je prihvaćena stvarnost pa uz pjesmu i mudrolije penjemo prema izlazu. Putem smo saznali da i crtaći pribor ima svojstvo leta, nažalost samo prema dolje.

Oko 20h kao posljednji izlazim iz jame, presvlačenje i pospremanje, nazdravljanje zasluženim pivom i tražimo najkraći i najlakši put prema autu (ne postoji tražena opcija). Sat vremena vrludanja šumom, jarugama i livadama gdje je trava visine i do dva metra uz svijetlost krijesnica, zalazak sunca i puni mjesec (da, sve se poklopilo) dolazimo do auta oko 21.30 h. Kraća pauza, pospremanje, probijanje autom uz pokoje zapinjanje za drvo i eto nas na asfaltu, za par sati smo i doma. 🙂

Sve u svemu vrlo dinamična nedjelja gdje su dvije članice Kluba imale priliku prisustvovati prvom speleološkom istraživanju. Jama je na kraju dubine 36,5 metara i time smo obišli i zadnju LIDAR koordinatu u sektoru. Nešto sitno posla još imamo ali veselimo se nekom novom području, ovo nam neće previše falit. 🙂