Istraživanje Atile (20.-22.04.2012.)

Za vikend od 20.-22.04.2012. održao se Znanstveno-stručni skup u Krasnom s temom Posebne vrijednosti dubokog krša. Ekipa SKOL-a je odlučila nakon skupa produžiti do špilje Atile s ciljem daljnjeg istraživanja objekta. Sedmero nas se zaputilo iz Krasnog poslije ručka prema Otočcu gdje busom u 18 h dolazi Slac.

Budući da smo imali nešto vremena odlučili smo u međuvremenu posjetiti glavne izvore rijeke Gacke: Tonkovića i Majerovo vrilo.Nakon što je došao Slac ostali smo još malo u Otočcu popiti koju čašicu vina s našim novim prijateljima, te nakon toga krenuli put Velebita. Krenuli smo nešto poslije 7 navečer te preko Ličkog Lešća, Perušića i Pazarišta krenuli se penjati cestom za Štirovaču. Već je pao mrak i vremenski uvjeti su bili dosta loši pa smo što prije htjeli doći do mjesta za logor i utonuti u san.

Na mjesto gdje smo postavili šatore došli smo nešto poslije 9 navečer i iskoristili pola sata vremena bez kiše da postavimo tendu, dignemo šatore i zapalimo vatru. Nakon kišne i hladne noći ustali smo iz vreća, ispekli kobase i pojeli ih te nakon toga počeli dogovarat ‘ko će kamo i zašto. Dogovorili smo se da Vlašić i Jadran idu do špilje H2O – Vodena majka, dok Slac, Vesna, Fićo i ja idemo u Atilu. Vertikala i Šved ostaju u logoru. Vrijeme je i dalje bilo očajno tako da smo postavljali i ušli u jamu za vrijeme tuče. Tek što sam se nagnuo preko ruba vertikale vidio sam da na opasnim balvanima leže još opasnije gromade leda no srećom uspješno smo ih prevladali. Tek što sam se spustio niz ulaznu vertikalu u ulaznu dvoranu čuo sam jako tutnjanje vode. To nam je odmah potvrdilo sumnje da u špilji ima jako puno vode što smo zapravo i očekivali samo što smo sad to konačno vidjeli uživo. Na ulaznoj vertikali koristili smo stara sidrišta dok smo stavili novo sidrište odmah na ulazu u glavni kanal i postavili 5-metarsko uže da se izbjegnu balvani i led. Na ulazu smo se također divili impozantnim ledenim sigama. Brzo smo došli i do jezera i vidjeli da je od ljeta kad je bilo potpuno suho sada naraslo za dobrih metar i pol te nije bilo prolazno, ali srećom iznad jezera postoji prirodni most te se nakon njega nakon kratke vertikale opet dolazi na glavni kanal u dvoranu gdje je spoj sa kanalom Debelih žena. Tu smo postavili 10-m uže i zabili nova dva sidrišta jer nam se činilo da su stara malo prenisko. Nakon što smo se spustili niz tu malu vertikalu primjetili smo da je kanal Debelih žena dobrim djelom potopljen te je bez neoprena neprolazan, a voda koja dolazi iz kanala spaja se sa tim famoznim jezerom. Na ulazu u kanal smo skužili i da je voda na tom mjestu bila još barem pola metra viša. Nastavili smo dalje kroz glavni kanal u kojem je jak aktivni tok visine oko jednog metra dok za ljeta vode na nekim djelovima jedva da je i bilo. Srećom kanal je dosta prostran i može se preći i po višoj etaži gdje je potpuno suho. Naš je cilj bio doći do meandra Đure i Darinke te tamo probati popesti neke vrlo perspektivne dimnjake. Uspjeli smo ući u meandar koji je također imao dosta vode, ali srećom u ulaznom djelu može se proći i dosta iznad vode te smo tako došli i do prvog dimnjaka. Tamo je Marina na ljeto počela penjati, ali zbog prazne bušilice je morala odustati pa je ostalo postavljeno prvih par metara. Fićo se uspio popesti do prve police, fiksirati uže te je nastavio penjati u dimnjaku dalje. Popeo se nešto više od 20 m iznad vode te i tamo fiksirao uže. Iznad toga mjesta velika je polica iz koje na jednu stranu ide uski horizontalni kanal dok se na drugu stranu opet preko prirodnog mosta ulazi u dosta prostranu vertikalu koja ide u plus. To je dosad najviša dosegnuta točka u jami i vrlo je perspektivno mjesto za napredovanje dalje, ali je moguće samo tehničkim penjanjem. Mi smo taj dan odlučili tamo stati jer smo bili već dosta umorni, a i poprilično mokri jer u jami nema  mjesta gdje ne kaplje. Ostavili smo sve postavljeno i krenuli prema izlazu. Na povratku smo na skoku preko jezera naišli na Vlašića, Romana i Jadrana koji su bili u obilasku rupe no nakon što su nas sreli krenuli smo svi skupa van. Izašli smo po vedrom vremenu i došli u kamp gdje nas je čekao Šved sa hladnim gemištom. U kampu smo si prepričavali tko je šta napravio taj dan pa su nam Vlašić i Jadran rekli da su topografski snimili špilju H2O – Vodena majka. Ta je špilja pronađena još nakon prošloljetnog kampa. Ime joj je dalo lokalno stanovništvo koje je napisalo to ime sa sprejem na stijenu ispred ulaza, a do špilje postoje i markacije koje vode skroz od Velike Plane. Ta se špilja nalazi 200-tinjak metara ispod špilja Atila i Bič božji te je hidrološki sigurno povezana sa tim špiljama. Špilja nije velikih dimenzija, ali fascinira 10 metarski slap koji doslovno pršti van iz špilje. Vlašić će na tom podučju radit diplomski rad pa je

Na mjesto gdje smo postavili šatore došli smo nešto poslije 9 navečer i iskoristili pola sata vremena bez kiše da postavimo tendu, dignemo šatore i zapalimo vatru. Nakon kišne i hladne noći ustali smo iz vreća, ispekli kobase i pojeli ih te nakon toga počeli dogovarat ‘ko će kamo i zašto. Dogovorili smo se da Vlašić i Jadran idu do špilje H2O – Vodena majka, dok Slac, Vesna, Fićo i ja idemo u Atilu. Vertikala i Šved ostaju u logoru. Vrijeme je i dalje bilo očajno tako da smo postavljali i ušli u jamu za vrijeme tuče. Tek što sam se nagnuo preko ruba vertikale vidio sam da na opasnim balvanima leže još opasnije gromade leda no srećom uspješno smo ih prevladali. Tek što sam se spustio niz ulaznu vertikalu u ulaznu dvoranu čuo sam jako tutnjanje vode. To nam je odmah potvrdilo sumnje da u špilji ima jako puno vode što smo zapravo i očekivali samo što smo sad to konačno vidjeli uživo. Na ulaznoj vertikali koristili smo stara sidrišta dok smo stavili novo sidrište odmah na ulazu u glavni kanal i postavili 5-metarsko uže da se izbjegnu balvani i led. Na ulazu smo se također divili impozantnim ledenim sigama. Brzo smo došli i do jezera i vidjeli da je od ljeta kad je bilo potpuno suho sada naraslo za dobrih metar i pol te nije bilo prolazno, ali srećom iznad jezera postoji prirodni most te se nakon njega nakon kratke vertikale opet dolazi na glavni kanal u dvoranu gdje je spoj sa kanalom Debelih žena. Tu smo postavili 10-m uže i zabili nova dva sidrišta jer nam se činilo da su stara malo prenisko. Nakon što smo se spustili niz tu malu vertikalu primjetili smo da je kanal Debelih žena dobrim djelom potopljen te je bez neoprena neprolazan, a voda koja dolazi iz kanala spaja se sa tim famoznim jezerom. Na ulazu u kanal smo skužili i da je voda na tom mjestu bila još barem pola metra viša. Nastavili smo dalje kroz glavni kanal u kojem je jak aktivni tok visine oko jednog metra dok za ljeta vode na nekim djelovima jedva da je i bilo. Srećom kanal je dosta prostran i može se preći i po višoj etaži gdje je potpuno suho. Naš je cilj bio doći do meandra Đure i Darinke te tamo probati popesti neke vrlo perspektivne dimnjake. Uspjeli smo ući u meandar koji je također imao dosta vode, ali srećom u ulaznom djelu može se proći i dosta iznad vode te smo tako došli i do prvog dimnjaka. Tamo je Marina na ljeto počela penjati, ali zbog prazne bušilice je morala odustati pa je ostalo postavljeno prvih par metara. Fićo se uspio popesti do prve police, fiksirati uže te je nastavio penjati u dimnjaku dalje. Popeo se nešto više od 20 m iznad vode te i tamo fiksirao uže. Iznad toga mjesta velika je polica iz koje na jednu stranu ide uski horizontalni kanal dok se na drugu stranu opet preko prirodnog mosta ulazi u dosta prostranu vertikalu koja ide u plus. To je dosad najviša dosegnuta točka u jami i vrlo je perspektivno mjesto za napredovanje dalje, ali je moguće samo tehničkim penjanjem. Mi smo taj dan odlučili tamo stati jer smo bili već dosta umorni, a i poprilično mokri jer u jami nema  mjesta gdje ne kaplje. Ostavili smo sve postavljeno i krenuli prema izlazu. Na povratku smo na skoku preko jezera naišli na Vlašića, Romana i Jadrana koji su bili u obilasku rupe no nakon što su nas sreli krenuli smo svi skupa van. Izašli smo po vedrom vremenu i došli u kamp gdje nas je čekao Šved sa hladnim gemištom. U kampu smo si prepričavali tko je šta napravio taj dan pa su nam Vlašić i Jadran rekli da su topografski snimili špilju H2O – Vodena majka. Ta je špilja pronađena još nakon prošloljetnog kampa. Ime joj je dalo lokalno stanovništvo koje je napisalo to ime sa sprejem na stijenu ispred ulaza, a do špilje postoje i markacije koje vode skroz od Velike Plane. Ta se špilja nalazi 200-tinjak metara ispod špilja Atila i Bič božji te je hidrološki sigurno povezana sa tim špiljama. Špilja nije velikih dimenzija, ali fascinira 10 metarski slap koji doslovno pršti van iz špilje. Vlašić će na tom podučju radit diplomski rad pa je u planu i bacanje boje s ciljem dokazivanja povezanosti voda u tim objektima.

Nakon razgovora pojeli smo toplu večeru, zapjevali uz pokoju čašu gemišta te otišli spavati, ovaj puta malo deblje obučeni. Ujutro je svanuo lijep, ali vjetrovit dan. Taj vjetar nije slutio na dobro pa smo brže bolje krenuli na teren prije nego nas opet opere kiša. Fićo i ja smo otišli raspremiti Atilu, a Slac, Vesna i Vlašić su otišli uzimati uzorke vode niz potoke Tisovac i Pećina dok su Jadran, Roman i Šved ostali raspremati logor. Dogovor je bio da se što prije okupimo u logoru da krenemo za Zagreb prije kiše. Mi smo brzinski ušli u jamu, malo prošetali dijelovima Atile 2 te raspremili ulaznu vertikalu, dok su trojca vodenih junaka otišli dosta daleko vođeni prirodnim ljepotama potoka Tisovac pa su na povratku došli mokri ko miševi. Na brzinu smo raspremili logor i pljuskom smo bili doslovno odjureni s Velebita. Na povratku smo još stali u Pazarištu na zasluženoj Velebitskoj pivi te krenuli za Zagreb praćeni pljuskom sve do izlaza iz Like. Svi smo sretno stigli doma i jedva čekamo novi teren, ali ipak po malo boljem vremenu.

piše: Damir Janton