Ljeto 2015. bilo je zacrtano za uspon na najviši vrh Austrije – Grossglockner te nekolicinu drugih vrhova u Hohe Tauernu. No, kako brda i vrijeme obično imaju svoje planove, različite od naših, morali smo odustati od te ideje i na kraju završili u regiji Aosta u Italiji.
S obzirom da je to jedna od najljepših regija Europe, s najvišim planinskim vrhovima, nismo se žalili. Odabrali smo nekoliko vrhova, a odluku na koji ćemo, ostavili smo za sam kraj, uzimajući u obzir promjenjivo i nestabilno vrijeme.
Krenuli smo u ponoć 03.08.2015. iz Zagreba te više – manje u komadu odradili 800-tinjak kilometara do grada Aosta, koji je središte istoimene regije.
Kako smo se približavali Aosti, a dan mijenjao noć, postajalo je sve očiglednije da taj dan nećemo daleko dogurati. Iako su prognoze bile za blago oblačno vrijeme koje bi nam dopustilo uspon do doma Quintino Sella pod masivom Monte Rosa, u stvarnosti je to bilo malo drugačije te nas je u samom gradu Aosti dočekao pljusak. Umorni od puta i dosta niskog morala, prošetali smo gradom u nadi da će se vrijeme ipak poboljšati. Nismo 10-ak dana čekali u Zagrebu i napravili 800 kilometara da bi nas dočekao pljusak i loša prognoza za iduće dane. U tim trenutcima prolazile su razne ideje kroz glavu, u par navrata smo skoro i nagovorili jedan drugoga da po očajnom vremenu krenemo gore i dočepamo se doma. Sva sreća ubrzo smo shvatili da je ideja loša i da bi to bio potpuno nepotreban rizik.
Pada odluka da definitivno ostajemo u Aosti taj dan te krećemo u potragu za kampom. U turističkom uredu saznajemo za jedan kamp malo izvan Aoste i odlazimo tamo složit čergu i malo se odmoriti. Tu počinje cirkus zbog jezične barijere. Naime, talijani koji vode taj kamp smatraju nepotrebnim znati barem 10-ak rečenica engleskog pa se sporazumijevanje svelo na mahanje rukama, pisanje po papirićima i njihovo mumljanje engleskog i našeg talijanskog. Na kraju prolazimo dobro, jer plaćamo samo za šator. U cijeloj toj konfuziji nisu shvatili da smo stigli autom, iako je parkiran ispred otvorenih vrata recepcije, a mi vadimo iz njega stvari. Razliku smo popili.
Nakon nekoliko sati pravedničkog sna i trpanja hranom, odlazimo u grad vidjeti kakva je vremenska prognoza i donijeti odluku gdje ćemo sutra. S kamenom oko vrata u rijeku ili u brdo. Na naše veliko veselje vrijeme radi veliki zaokret te prognoza pokazuje 2 i pol dana čistog, sunčanog vremena. Šokirani simbolom sunca kojeg nismo danima vidjeli na prognostičkim kartama, kupujemo nekoliko piva i odlazimo se u kamp dogovoriti gdje ćemo ujutro.
Uz malo razmišljanja i pretumbavanja vodiča i karata, odluka pada da idemo na Breithorn, koji se može popeti u jednom danu te onda vidjeti što ćemo dalje, s obzirom na vrlo nestabilno vrijeme.
Ujutro buđenje u 5:30, brzopotezni doručak, pakiranje čerge i pokret za mjesto Breuil – Cervinia, odakle vozi žičara za početak uspona. Cervinia je svojevrsni talijanski Zermatt, mjesto na oko 2000 metara nadmorske visine, sa kojeg puca fantastičan pogled na jedan od najvećih simbola Alpa – Matterhorn. Kolopletom žičara Cervinia je preko platoa Rosa povezana sa švicarskim Zermattom i tvori jedno ogromno turističko i skijaško odredište kroz cijelu godinu. S obzirom da je to najviše skijalište u Europi i nalazi se na 3400+ metara, skija se kroz cijelu godinu, a ne samo zimi.
Dolaskom pod žičaru, na brzinu se oblačimo za brdo i trpamo sve u ruksak te jurimo na prvu jutarnju žičaru. Na žičari se može vidjeti svega, od raznoraznih istočnjaka s kamerama i fotićima, skijaša, boardera do alpinista. S talijanske strane žičara vozi do platoa Testa Grigia, koji se nalazi na 3400 metara. Sa švicarske strane, iz Zermatta žičara ide još više, na nekih 3700-3800. Na taj način Breithorn i okolni vrhovi masiva Monte Rosa zapravo su pretvoreni u jednodnevne uspone, pogotovo ako se ide sa švicarske strane.
Gornja stanica žičare odmah je uz dom i početka skijališta te tu većina ljudi koji kreću na okolne vrhove stavlja dereze. Prelaskom preko skijališta uspinje se do stanice žičare sa švicarske strane i nastavlja prema vrhovima preko platoa Monte Rosa. Ovdje prvi put vidimo Breithorn i zapanjuje nas broj ljudi na njemu, koje trenutno vidimo kao sitne točkice u daljini. Jedan dio ljudi hoda u navezima, pogotovo grupe koje su s vodičima. S obzirom da je ljeto i da glečer nije problematičan, mi odlučujemo ići bez naveza te hodamo prema grebenu. Ovaj dio je potpuno tehnički nezahtjevno, polagano hodanje uzbrdo, a jedini problem predstavlja manjak kisika s obzirom na visinu od 3800+ metara. Savladavamo to u relativno brzom roku te dolazimo pod greben i gledamo hordu ljudi pred sobom. S obzirom da je zbog žičara lako dostupan i tehnički puno manje zahtjevan od nekih vrhova u njegovoj okolici, Breithorn je vjerojatno jedan od najčešće penjanih vrhova iznad 4000 metara.
Grebenski dio je nešto zahtjevniji i zbog tvrdog snijega iziskuje nešto veći oprez nego na ranijim dijelovima. Pogotovo vršni dio, koji je na nekim dijelovima relativno uzak, a sa sjeverne strane završava više-manje vertikalom od 1000+ metara. Polako, ali sigurno stižemo do vrha i jedini problem nam ovdje predstavlja neaklimatiziranost pa ubrzo počinje i glavobolja. No, toga smo bili svjesni pa su u ruksacima svoj trenutak slave čekale razne tablete za glavobolju. Na vrhu provodimo neko kraće vrijeme, divimo se pogledu i grickamo nešto sitno za energiju te krećemo sa spuštanjem.
Na povratku se još malo divimo prizorima Matterhorna i okolnih vrhova, stajemo u dom na čaj i tabletice, pa krećemo na žičaru nazad za dolinu.
U dolini, uz dugo čekanu klopu, vodiče i vremensku prognozu odlučujemo da nam je slijedeći cilj Gran Paradiso – najviši vrh koji je u potpunosti u Italiji. Vremenska prognoza pokazuje jedan čisti, lijepi dan te kišu sljedeći dan. S obzirom da je Gran Paradiso dvodnevni uspon, ovo predstavlja potencijalni problem, no odlučujemo se za uspon do doma, pa ujutro što bude.
Kako je uspon do doma nekakvih 2 sata hoda, odlučujemo ujutro svratiti u Courmayeur, umjesto da cijelo popodne sjedimo na domu. Ujutro nas budi prekrasno vrijeme, kava i pokret za Courmayeur. To se pokazuje kao pun pogodak. Gradić je prekrasan, koristimo vrijeme za obilazak alpinističkih dućana i ostalog što se nudi.
Rano popodne krećemo za nacionalni park Gran Paradiso. Prvi dio ceste nas svojom veličinom baš ne oduševljava, no nakon toga cesta se širi i prelazi u vrlo ugodnu vožnju u fantastičnom okruženju. Kako smo gledali samo vrhove, nismo ništa čitali o samom nacionalnom parku pa smo ostali vrlo ugodno iznenađeni ljepotom. Štoviše, isto bi se moglo reći za kompletnu regiju Aosta, koja je vrlo bogata poviješću i definitivno zaslužuje klasični turistički posjet, gdje ti nije jedina stvar na pameti kako ćeš se dotepst na neku zaleđenu stijenu, daleko iznad doline.
Dolazimo na parking, vadimo stvari i radimo ručak uz fantastične prizore. S obzirom da je Gran Paradiso vrlo popularan vrh, parking je krcat, a postoji i info kućica. Unutra, za razliku od kampa, radi gospodična koja odlično zna engleski jezik te putem nje rezerviramo krevete gore na domu. Nakon hrane i uživanja u suncu, pakiramo ruksake i krećemo lagano prema gore. Parking se nalazi na 1900 m, a dom na 2700, pa nas čeka 800 metara visinske u 2 sata ugodnog hoda. Staza je super, a park Gran Paradiso pokazuje sve više ljepota kako se uspinjemo na veću visinu. Uz često stajanje radi fotkanja i uživanja u prizorima, stižemo gore u roku zadanom u vodičima. Na domu srećemo čovjeka iz Finske i kratko čavrljamo s njim. U tom trenutku još ne znamo da nam je to budući treći član naveza.
Nakon plaćanja doma i upisa u knjigu, odlazimo baciti ruksake na krevete i sjedamo pred dom uz pivu. Sada već polako zalazi sunce pa boji okolne vrhove u razne nijanse crvenog i pruža nam spektakularne prizore. Nakon toliko problema s vremenom i skorog odustajanja od kompletne avanture, ipak smo ovdje i nagrađeni smo fantastičnim prizorom. Uživamo koliko možemo. Buđenje je u 3 ujutro pa rano odlazimo na spavanje.
Noć je prošla uz komešanje svih prisutnih u sobi, što zbog visine, što zbog uzbuđenja, tako da je većina spavala vrlo malo. Čekao se prvi alarm i pokret.
3 ujutro, zvone prve budilice, dizanje i dobar dio ljudi odlazi na doručak, a mi na terasu doma pojesti svoju klopu i polako se spremiti. Tamo opet srećemo Finca Mikku i kroz razgovor dogovaramo da ide s nama u navezu. Naime, čovjek je imao vrlo malo iskustva, gotovo nikakvog sa snijegom, ali je na temelju raznih opisa na internetu zaključio da bi mogao popet Gran Paradiso. Došao je preko Chamonixa, gdje je kupio dereze i cepin, koje nikada nije koristio. Tu su nam se pojavili razni upitnici iznad glave i uz kratke konzultacije dogovaramo da je sigurnije da ide s nama. Kako bi završio da nije išao s nama srećom nećemo doznati.
Oko 3:30 krećemo prvi lagano preko ogromnog sipara i blokova. Tu je snalaženje bilo malo problematično po noći, jer ne postoji nikakva staza, nego tu i tamo pokoja oznaka. Nakon 30-ak minuta hoda okrećemo se prema domu i gledamo rijeku svjetala u noći kako se kreću od doma prema nama. U tom trenutku sigurno je već 50-ak ljudi krenulo na uspon. Polako se razdanjuje, a mi dolazimo do prvog manjeg problema – prečenja stijene od nekih 10-ak metara, gdje smo morali osigurati Mikku, jer nije djelovao previše uvjeren u svoj sigurni prelazak. Sve prolazi u redu i dolazimo na početak glečera, stavljamo dereze i objašnjavamo našem novom članu naveza kako se koristi cepin, a kako dereze. Iako smo jako skeptični, jer nam je u navezu čovjek koji dereze prvi put stavlja na noge, Mikko pokazuje da brzo hvata stvari, a i u solidnoj je formi, pa nas to sve malo umiruje.
Kako je bilo toplo ljeto i temperature previsoke, glečer se već u ranu zoru otapao i uz manje poteškoće prolazimo prvi dio. Svaki navez na svoj način i smjer. Nakon toga je slijedio miks stijena i snijega sve do ogromnog platoa pod Gran Paradisom i susjednim vrhovima. Tu uzimamo pauzu, grickamo za energiju i uživamo u prizorima te pratimo smjer uspona na greben Paradisa. Krećemo dalje i po malo napredujemo sve do ispod završnog dijela uspona, gdje pukotina dijeli glečer od grebena. S obzirom da je pukotina ogromna i duboka, postavljene su duple ljestve za uspon i silazak.
Tu čekamo svoj red, jer se ispred nas našla grupa od petero ljudi s vodičem. Jedna od bezbroj koje smo susreli ovih dana. Dok čekamo razgovaramo i zaključujemo da smo unatoč izgubljenom vremenu zbog brzopoteznog tečaja za našeg novog prijatelja, još uvijek unutar svog zacrtanog vremena. Kada smo konačno došli na red za ljestve, penjemo jedan po jedan i krećemo prema vršnom dijelu uspona – stjenovitom grebenu.
Greben je najproblematičniji dio uspona, dosta izložen i nema mjesta za pogrešku. Na jednom dijelu iznimno izložen, pa su tu stalno postavljena sidrišta. Na vrhu nas je naravno dočekala gužva pa sjedamo na jedan oveći blok, odmaramo i uživamo. Nažalost, to je trajalo vrlo kratko, jer se vrijeme počelo mijenjati i odlučujemo krenuti dolje, da se što prije spustimo na sigurniji dio brda.
Spuštamo se s grebena i tu ulazimo u oblak te se vidljivost smanjuje na minimum, a jaki vjetar zameće tragove u snijegu, tako da polako pronalazimo put prema dolje. Ovaj dio je ispunjen ledenjačkim pukotinama pa je kretanje uz slabu vidljivost zahtijevalo veliki oprez. Sigurno stižemo na plato na kojem smo odmarali nekoliko sati ranije, a vrijeme nam odlučuje pružiti novu zabavu u obliku jake kiše. Ipak, sretni smo što nas to nije zahvatilo kada smo bili više. Dolazimo do problematičnog leda, ali ovaj put odlučujemo proći taj dio otpenjavanjem obližnje stijene, zaobilazeći tako led. Pokazuje se kao dobra odluka te se bez poteškoća spuštamo dolje. Tada i kiša odlučuje stati i na naše iznenađenje izlazi sunce.
Silaskom s glečera uzimamo malo vremena za odmor i veselje radi odrađenog uspona. Sada smo na sigurnom, pa kreću i šale s Rusima koji su nam bili u blizini cijelim putem u silasku, a nakon toga lagano prema domu. U domu stajemo nazdraviti uspješnom usponu, Mikko časti i zahvaljuje na vodstvu. Iako smo u početku bili jako skeptični, na kraju nam je bilo drago što je bio s nama u navezu i donio dosta smijeha i zabave. Uzimamo ostatak stvari i krećemo prema dolini. Energija se polako kreće prema rezervi, a i noge nam nisu baš nešto zahvalne na izboru hobija.
Sat i pol kasnije, umorni, ali zadovoljni dolazimo u dolinu, kuhamo klopu i bacamo se na mali odmor. Nakon toga krećemo prema našem voljenom kampu pokraj Aoste, gdje ćemo prespavati zadnju noć.
U kampu su uz novu porciju piva i hrane krenuli novi planovi te odlučujemo da se iduće godine sigurno vraćamo u ovu regiju.
Spavanac i ujutro put Milana na malo turizma i doma za Zagreb na zasluženi odmor.
Iako smo cijelu godinu planirali nešto drugo, a ovo odlučili na ho-ruk, ispalo je sasvim dobro i vrijeme nam je ipak dalo malo lufta za popet dva vrha. A Grossglockner će nam, nadam se, biti više naklonjen idućeg puta.
Ostatak fotki u galeriji .
piše: Mateo Petrović