Priča počinje ovako. Prilikom planinarenja Vihoraškim putem krajem listopada sada već prošle godine, Velebitašica Tea, Ž-ovac Tomo (poznatiji pod nadimkom Adi) i moja SKOL-ovska malenkost, vođeni ipak špiljarskim nagonima tu i tamo smo lutali u potrazi za speleološkim objektima skrenuvši s puta u svakom trenutku kada nam se učinilo da vidimo nešto zanimljivo. Kada nam se učinilo nešto zanimljivo, a ipak teže dostupno, rekli smo: ‘Bumo sljedeći put’. No ipak smo pronašli dva zanimljiva ulaza već na silasku sa Bijelih stijena. Pogledali smo ulaze, fotkali, uzeli koordinate i rekli: ‘jednog dana’.
Taj dan došao je kada sam se u tjednu nakon praznika čuo sa istim akterima i počeo dogovarati gdje i što bismo mogli raditi. Spominjala se neka kombinacija planinarenja i špiljarenja na području oko Ogulina. Pale su mi na pamet te jamice koje smo našli. Uz par poziva i pregleda u arhive nekoliko društava dolazimo do spoznaje da objekte s tim koordinatama nitko nema. Moji prijatelji, iako iz drugih odsjeka, pristali su na ideju, kasnije će se pokazati dosta nadobudno.
Tjedan prije vikenda 16.-17. siječnja palo je nešto snijega i dosta zahladilo, no vikend je pokazivao vedro i nešto toplije vrijeme. Dovoljno da se odlučimo ići istražiti te naše jamice. Krenuli smo oko 8h iz Zagreba, stali u Ogulinu na WC i tople napitke i nastavili za Jasenak, točnije prema Begovoj stazi. Tu je bilo više snijega no što smo očekivali i dogodilo se ono, čega sam se osobno malčice pribojavao, hodanje skroz od glavne ceste.
U početku je izgledalo dosta idilično, no dužina prilaza jami, sve dublji snijeg i hladnoća su dosta otežali naš zadatak iako volja i želja nisu ni malo opadale. Snijeg je počeo padati. U jednom trenutku sam rekao da samo fali još hladni vjetar da uvjeti budu “fakat” teški, na što se Tea malo naljutila. Kroz 10-tak minuta počeo je puhati vjetar, taman kada smo se približili jami, nakon više od 3 sata hoda. Počeli smo užurbano oblačiti opremu, odustali smo od presvlačenja u kordure, Tomo je jedva vezao špagu oko drveta, dok su se ostatku prsti počeli lijepiti za rukavice. Sve više je ime jame, koje je Tea smislila sat prije, dobivalo smisla.
Srećom, jama je bunar bez perspektive za daljnje istraživanje, pa je samo postavljanje, crtanje, označavanje, fotkanje i raspremanje obavljeno u rekordno brzom roku. Nakon jame, naravno klopica, no u ne baš super uvjetima, osobno sam se tresao od zime kao rijetko kad, no…. plan je bio da idemo raditi i drugu jamu. Pogled na sat kaže 16.15…taman stignemo za dana do nje, uvježbano brzo ju odradimo, a onda ćemo lako uz pomoć naših tragova u snijegu i GPS-a s Tikkama na glavi nazad do auta. Ali, planina i vrijeme su rekli dosta. Mrak je padao, temperatura zajedno s njim, snijeg je zakamuflirao markacije na stazi, GPS nas je počeo šetati iz vrtače u vrtaču, nesvjestan da to po ovim uvjetima s teškim ruksakom na leđima i nije baš laka igra. Oko 16.45 uz malo premišljanja ipak pada odluka da krenemo nazad do auta. U 18.45 već se presvlačimo i bacamo smrznute stvari u gepek. Nije loše, oko 14km prošetanih po snijegu, istražena i nacrtana jama od 12,5m dubine. No svaki metar je i te kako zaslužen i jedva čekamo novu avanturu na Bijelim stijenama.
Isti taj dan, no nešto kasnije su iz Zagreba krenuli Ana, Tanja i Španja (svi redom Velebitaši) s ciljem označavanja ulaza u objekte i fotkanja istih zbog potreba za katastar. Budući da smo svoje aktivnosti usmjerili na područja oko Ogulina, plan je bio da se navečer nađemo i prespavamo negdje u šatorima. Na putu do auta od te mi se pomisli smrznuo i zadnji nesmrznuti prst pa mi je palo na pamet kako bi se mogli javiti Dadi Vučiću (gss-ovac sa viksom na Kneji) te ga zamoliti da prespavamo na terasi (već isporbana tehnika za zimske dane u ogulinskom kraju). Kad smo se čuli s drugom ekipom već su bili na putu prema vikendici zajedno s njenim vlasnikom, a tu večer i našim domaćinom. Toplina kuće, madraci i uvjeti kao u hotelu došli su nam kao nagrada za trud tijekom dana. Ovim putem, hvala mu još jednom.
Nedjelju smo, nakon doručka, proveli u laganom stilu i uživanciji uz dozu korisnog rada. Dan je bio vedar te smo prekrižili bilo kakvu mogućnost odlaska u neki od objekata. Popeli smo se na Stožac (brdašće preko puta Kleka), pogledali novo izgrađeno sklonište na vrhu, divili se pogledu na Klek i Bjelolasicu te označili ulaz u Špilju u Hajdučkoj drazi. Nakon toga smo obišli izvor Rupečice i Šmitovo jezero, više u ulozi turista. Sljedeća postaja, Tounjski most, ručak. Nadalje, špilja u kamenolomu Tounj, obilježili i pofotkali veliki i mali ulaz te se zapitali do kada će još oni postojati. Spustili smo se i do Velike i Male Tounjčice, također pofotkali ulaze, pločice su već bile. E to je bilo dosta, jedino nam je još ostala piva u Karlovcu, gdje smo naravno naletili na špiljare te se malo podružili s njima, a nakon toga put Zagreba i toploga doma.
piše: Damir Janton